Jeka tisine

ponedjeljak, 21.01.2008.

Pisma Prijatelju...

Zdravo... Prijatelju...

Dobro sam??? Možda, da moram birati riječ odabrala bih jednu drugu.
Pomireno.
Znaš onaj osjećaj nakon sna, kad si još uvijek u polusvijetu i lagano počinješ otvarati oči, a s njima i svoje srce i um za svijet oko sebe... I kad kroz maglu tek počinješ nazirati gdje si, i prisjećati se tko si???
Tu sam sad. Negdje u tom polusvijetu, polusnu. Ni na nebu, ni na zemlji, ali ipak se dogodio jedan velik korak naprijed na putu prema buđenju. Oči su mi se počele otvarati i navikavaju se na svjetlost.
I u toj svjetlosti kao da neke stvari vidim prvi puta u životu... Još uvijek su to siluete obavijene sjenama. Ali... Stvarnije su od bilo čega što sam dosad susrela u svijetu sna.
Ponekad ostanem zapanjena koliko sam lijepih stvari propustila samo zato jer ih nisam htjela vidjeti!!!
Jučer sam se po prvi puta nakon dugog vremena zagledala u zvijezde!!! Prije sam znala čitave noći provesti u njihovu društvu, a u zadnjih par mjeseci rijetko sam ih i pozdravila jednim kratkim pogledom.
Bla sam u šetnji sa svojim Anđelom, i mjesečina je bila toliko jaka da je ostavljala tragove dviju zagrljenih sjena. Svjetlo Mjeseca rasipalo se šumom i osvijetlilo malene znakove proljeća koje dolazi. Umjesto snijega, na nekoliko mjesta pronašli smo male bijele točkice prvih visibaba. Prolazi vrijeme hladnoće i leda... Dolazi vrijeme topline i šarenila.
To mi daje nadu.
Nekad sam znala biti toliko opčinjena svime!!! Kad sam to zaboravila???

Balašević... Ima li uopće sjećanja kojeg ne vežem za neku njegovu pjesmu???
Od onih najranijih dana pa do ovog trena...
Čitavo moje djetinjstvo, moje prve zaljubljenosti, sreće i tuge, svi oni prosanjani snovi... Sve su to pratile baš njegove melodije. (Ljubav za njegovu glazbu naslijedila sam od tate.)
Prvi doživljaj mora i prvi dan u školi.
Prvu, jedinu i vječnu ljubav (svirao je Balašević baš onog trena kad su se mom Anđelu i eni ukrstili putevi).
I sad, u ovom trenu Balaševićev glas u podlozi, tiho svira jedna od njegovih pjesama, dok mi Anđeo spava na ramenu. Imali smo i mi nekih bura u zadnje vrijeme...
Ali... Postoje one prekrasne stvari u životu za koje se vrijedi boriti koliko god nekad teško bilo... Za ovaj osjećaj sada, ovaj mir i toplinu, vrijedilo bi proliti i oceane suza.
A za njegovu sreću... Za jedan osmjeh........... Nema toga što bi mi značilo više.

Što se tiče rušenja zidova... Dug je put do dana kad ih više neću imati.
Ali prvi su koraci napravljeni.
Ponekad zalutam...
Ponekad zastanem.
Ali nikad neću odustati.

Oslobađam se...
Prihvaćanjem. Ljubavlju. Razumijevanjem.
Svako oslobađanje u sebi ima dva procesa.
Prvi nastaje u onim tišinama i samoći u promišljanju i traženju, ili pak u osvješčivanju.
Drugi (u kojem sam puno lošija) je učenje zajedništva s ljudima oko sebe. Kontakt. S drugima, sa sobom, sa svijetom.

Temelji spoznaje... Mislim da ni ti ni ja nismo bili u pravu. Ili smo to bili oboje.
Spoznaja dolazi kao međudjelovanje ljubavi i patnje.
Patnja, čak i kad u sebi nosi neko saznanje, ne može postojati bez nečeg što je čini vrijednom proživljavanja.
Saznanje samo po sebi, ne znači ništa, bez ljubavi, bilo prema samome sebi (ne mislim na egoizam i egocentrizam, već prihvaćanje sebe kao ljudskog bića koje je unatoč svim svojim nedostatcima pozvano da bude savršeno i u svojoj prirodi to i jest), bilo prema ljudima oko sebe ili svijetu oko sebe.
I sama ljubav toliko puta može biti patnja... Možda i najveća...
Otvara najveća pitanja.
Nosi najveće izazove.
Može nanijeti najveće rane, ali ipak... Ne poznajem ni jedno biće koje ne voli.
Puno stvari sam shvatila i u jednom i u drugom i u ljubavi i u patnji.
Ali doista sam ih mogla sagledati tek onda kad sam dva različita pogleda spojila.

Istina je da srce koje pati može davati i voljeti.
Ali ne onoliko koliko bi davalo i voljelo kad bi svaki svoj otkucaj usmjerilo u čistu ljubav.

Vjerujem da postoji samo jedna istina. Nju nitko ne može posjedovati.
Ona ne može biti ničija, ni tvoja, ni moja.
Kroz ljubav ili patnju dolazi se do te istine.
I u trenu kad tu istinu spoznaš, nećeš reći da je tvoja.
Reći ćeš da si ta istina ti sam.
Da to jesi, a ne da je imaš.
A ono što je gorko, samo je put prema tome.
Treba djeliće mozaika koji t se na prvi pogled možda i ne sviđaju sklopiti u cjelinu.
I ugledat ćeš tad prekrasnu sliku, vjeruj mi.

Mnogi odustanu kad shvate koliko je put do toga težak, ali, vjerujem u tebe.
Znaš i sam da ni skrivanje ni bijeg nisu rješenje.
I sam si napisao da će jednog dana svjetlo prevladati u tebi...
Hoće... Ako to dopustiš.

Neki misle da moraš voljeti sebe da bi mogao druge.
I ja volim druge.
Oduvijek je bilo tako.
Ali ponekad sam baš u ime te ljubavi toliko uništavala sebe da su i drugi zbog toga patili.
I skoro me nestalo... Emocionalno. Psihički. Fizički.
Ali o tome neću pisati, ne sad, a možda i nikad.
Samo ću ti reći da sam došla na raskrižje... U kojem sam shvatila koliko je važno pomiriti se sa sobom. Prihvatiti sebe. Ojačati sebe da bi mogla biti tu za one koje volim.

Ne znam koji je put kojim ideš.
Ne mogu ti reći koji da smjer odabereš.
Mogu ti samo, Prijatelju, zaželjeti sreću.
I reći ti da sam tu...
Ako ti ikad bude trebala pomoć...
Netko tko će te moći saslušati i pokušati razumijeti.
I kome je doista želja da ti bude sve najbolje.
I da budeš ono najbolje...

I nemoj više govoriti da previše pišeš o sebi. To ja radim ;-)
Drago mi je uvijek te čuti...

Velik pozdrav ti šaljem...
Budi i dalje Svjetlo... Čak i ako ti se čini da je posvuda oko tebe mrak.