(S jednog starog bloga kojeg više ne mogu otvoriti... ):
Misao na Vječnost
Kažu da se svi trenutci koje proživimo, vrte i vrte u Vječnost, bezbroj se puta ponavljaju kao mreškanja u beskonačnom moru...
I tako sam se zamarala nekim "prokletstvom", jer sve loše proživljeno vrtjelo mi se u duši poput strašnog vihora, ponovo i ponovo...
Je li to imalo smisla???
Sad znam. Ponovila bih to opet... I ponovo. I ponovo...
Samo za jedan trenutak, jedan od njih nebrojeno... Za samo jedan trenutak Ljubavi.
I tako se vraćam u dan... Posljednji, još jedan u nizu onih Najljepših...
Mi. Sunce zalazi. Tišina. Mir...
Opustjela polja. Tek šuška još neobran kukuruz... I zov prvih noćnih ptica. Jesen je išarala svoje akvarele u šumarcima... Nebo se šara plamenim oblacima.
Na pruzi plamen neba se širi u odsjaju na tračnicama te dolazi do dva zaljubljena bića...
Stoje onako, zagrljeni, gledajući kako im Netko Ondje Gore ponovo crta savršene kulise za njihovu ljubav...
Plamena srca na nebu...
Ali oni se i ne obaziru.
Samo stoje u zagrljaju. Gledaju se u oči, i u tom trenu i u tiho prošaptanim Riječima Ljubavi prelaze u Vječnost.
Dive se ljepoti tog osjećaja, ostaju začarani, još jednom...
Još jednom prelaze u Zauvijek, u Beskraj.
Još jednom postaju Vječnost, Ljubav...
Sve ljepote koje sad vidimo, Anđele, proći će... Jer prolazan je Ovaj Svijet, možda jednom neće ostati ni sjećanja ni spomena o njemu... Ali ovo u našim srcima... Ono što osjećamo... Naša je Vječnost. Nikad neće prestati...
13.10.2007. u 12:23
......................................................................................................
Adieu, adieu... (Ili Miris jasmina i ciklama...)
Adieu, adieu... Moja je Lađa isplovila... Široko, daleko More...
Podsjeća me na tvoje oči, Anđele, oči u kojima tonem i nestajem... Nedostaješ mi već. Srce mi je žeđalo za tobom već kad smo se odvojili u zadnjem poljupcu, već kad su crte dragog lika iščezle u daljini...
Adieu, adieu, Dome moj.
Miris jasmina, slatkoća koja djeluje opojno, ali s toliko gorčine u sebi...
Odlazim, a ne želim.
Čekaju me Daleke Zemlje, Svjetovi koje nikad nije okusila Jedna Mlada Provincijalka koja je jedva vidjela i obrise svoje Domovine... Ali ne čezne Ona za Dalekim Putovima, čezne za... Zagrljajem. Njegovim.
Tuđina nudi toliko Ljepota i Užitaka, a sve su toliko isprazne...
Mislila sam da vjerujem u Sklad i Uzvišenost, da želim slušati Priče jednog Drevnog Svijeta koje priča Tisućljetno Kamenje, no sada znam... Nije to ono što sam tražila.
Zašto mi nisi rekao da ostanem??? Ostala bih i tijelom, jer Dušu sam i Srce zauvijek ostavila u Tebi.
Znaš???
Čime da se tješim sad??? Da se gubim, kao i Drugi, u izmaglici Alkohola, da umjetnim putem izbrišem Bol???
Neću, ne...
Jer ta Bol nije moja. Ništa što je bilo moje više nije samo moje. Tvoje je...
I znam da i sad djeliš ovaj izjedajući osjećaj... Što nam para Duše...
Znam, Anđele. Osjećam.
I zato...
Nosit ću Te sa sobom. Tvoju sliku. U dlanu i u srcu, uvijek ćeš biti tu... Uz mene... I uvijek ću biti uz Tebe... Čuvat ću Te, Anđele... Tvoje Ime nosit ću u svakoj Molitvi...
Svaka moje Želja bit će ona da Ti budeš dobro. Da budeš sretan. Zauvijek.
I...
Srce će mi se slomiti. Još tisuć puta. I tisuć ću ga puta ponovno sklopiti za Tebe, samo da Ti ga još jednom dam.
Mislim da nemam pravo uništavati nešto što nije moje. Odavno već.
Ali vratit ću se...
Donijet ću Ti Priče o hramovima Olimpije, Epidaurskom teatru, slavi Akropole i vrevi na ulicama Atene... Pričat ću Ti o Delfijskom proročištu, o starom Korintu...
Pričat ću Ti o svemu što sam gledala, a nisam vidjela, slušala, a nisam čula, osjećala, a nisam osjetila. Jer bila sam tad u nekoj Drugoj Stvarnosti, Stvarnosti u kojoj sam ostala u Tvom Zagrljaju.
I reći ću Ti da sam tih dana stvarna i živa bila samo dvaput.
Jednom, gledajući plavetnilo mora u kojem je skončao dobri kralj Egej... S visoke litice do hrama boga Mora vidjeh u na nebu boju koja me sjetila na tvoje oči... I beskrajno plavetnilo ispod nje, valovi koji jedan drugog drže u zagrljaju... Osjetila sam te Tad, cijelim svojim Bićem, Vjetar što mi je pomicao pramenove kose podsjetio me na tebe, na način koji Ti to voliš raditi... Podsjetio me na Tvoj Dah u kojem mi predaješ Dušu i na Tvoje Ruke što me nježno obavijaju...
I tad sam oživjela... Za Tebe... I cijelo svoje Biće svela u samo dvije Riječi- Volim Te, te ih šapnula u Vjetar, neka ih odnese Tebi...
Oživjela sam još jednom, nekoliko dana prije...
Na zidinama moćne Mikene, jakim i starim... Nije me zadivila ni njihova starost, ni njihova moć... Nisu me očarale sure i mrke litice oko dvora, ne...
Opčinilo me nešto sasvim malo i krhko...
Ciklame...
Nekoliko nježnih cvjetića raslo je iz kamena... Opirući se mrkom i grubom krajoliku...
Toliko velike u svojoj nježnoj ljepoti.
Sjetile su me na Dom.
Brežuljci su mi zagorski ostali u krvi po ocu, iako sam rođena u ravnici... Malene, mirisne ciklame što sam ih brala u djetinjstvu.
No ovog puta nisam pomislila na zagorske brežuljke, ni na ravnicu varaždinskog polja.
Nisam pomislila na zadnju kuću u jednom malom selu...
Nisam, ne...
Sjetila sam se svog jedinog Doma, Tvog Zagrljaja...
Uz miris tog malog, nježnog cvijeća... Vratila sam se tebi, svom svojom Dušom...
08.10.2007. u 15:21
......................................................................................................
I ponovo pogled sa druge strane jastuka...
Pusti me da te gledam, tražiš. Očima upijaš svaki detalj koji možeš razabrati kroz zadnji sjaj dogorjelih svijeća.
Pusti me da te gledam...
A želim se sakriti. Jer moja je Duša preotvorena, nema Zidova u ovom trenutku, nema ni one zadnje linije moje obrane i bojim se... Ponovno ćeš mi slomiti Srce, i ne znajući. I ponovno će More Suza krenuti... Hoće... Znaš.
I ponovno će ti Riječi biti Prazna Opravdanja. I mnogo, mnogo Volim te samo da utišaš Bol...
Ali sad postojimo samo mi... I sretni smo, zar ne???
Jesmo.
U Svijetu koji ne liči na Moj Svijet, u Životu koji i ne liči na Moj Život... Daj mi da zaboravim... Sve... Zaboravimo onu Jabuku Spoznaje u ovom našem Raju...
Goli smo, ali čemu se skrivati od nečeg što jesmo mi???
Želim zaboraviti...
Na Tugu. Brige. Stresove. Na Sutra...
Živimo u Trenu... Sada.. Ovdje...
To nikad nisam mogla ni znala, nauči me... Ne želim se više osvrtati jer Mostovi iza mene su spaljeni. Povratka nema. Muklo, tiho Nikad Više...
I nikad više onaj topli rujan, i nikad više djetinjstvo, i nikad više naivnost, i nikad više... Nikad...
Kažu da se svi Sretni Trenuci vrte i vrte u Vječnost, da nikad ne prestaju...
Želim vjerovati, pomozi mi...
Nauči me...
Jer nikad više se neće ponoviti Sad, ovaj tren dok me gledaaš s druge strane jastuka... Samo u Sjećanju.
I tako polako upijaš svaku česticu mene, trudeći se zadržati najviše kad od mene ostane samo otisak na tvom jastuku...
Pa čak ni to. Slutnja da sam jednom bila tu...
Pusti me da te gledam...
Nemoj me samo gledati, Ludo... Zagrli me...
20.09.2007. u 20:19
Post je objavljen 10.01.2008. u 10:07 sati.