U početku je gotovo uvijek Pjesma... I danas je.
Uspavanka.
Tihi, nježni, prošaptani stihovi...
Djetetu pred San...
Da prije nego li zaplovi modrim Morima Čarolije zna da je na tom Tajanstvenom putu obavijeno Ljubavlju...
Da pred pragom Zemlje Mašte još uvijek u ušima odzvanja tiha jeka Nježnosti...
Ne sjećam se više Uspavanaka koje su meni bile pjevane, možeš li se ti sjetiti svojih???
Odavno već nisam Dijete. A opet jesam to, i sad, u ovom trenu...
I oči mi se još uvijek zakrijese u veseloj Igri... (Sada su Riječi moje Igračke.)
I Srce mi još uvijek vjeruje onom istom naivnošću kao prije desetak ili više godina...
I Snovi su još uvijek oni isti... (Ili njima slični???) Svjetlosti i Boje... Prelijevaju se jedne preko drugih...
I... Sve kao da je ostalo isto, ali opet... Ništa nije...
Ova Priča dobila je neke nove Likove... A neki su je napustili, bojim se, zauvijek.
Sve kao da se promijenilo, ali opet... Ništa nije...
Samo se Zemlja još jedanput okrenula oko Sunca. Samo je Sunce još jednom prešlo svojom nebeskom stazom.
Samo to...
I... Da... Samo se Ona Osoba Koja Gleda Iz Zrcala malo promijenila.
Strankinja sad ima 175 centimetara u visini i kosu tek toliko dugu da je sveže u kratku pletenicu.
I oči joj, iako još ponekad imaju isti onaj stari sjaj, ponekad budu malo mutne, kao rijeka nakon jesenjih kiša...
I to je sve... Ništa više.
Prijatelju. Možeš li se sjetiti sebe iz dana Djetinjstva??? Možeš li ponovo biti Dijete???
Možeš li vratiti one Stare Snove, Stare Igre???
Možeš li mi ispričati Priču o Dječaku Jednom Davno??? I što je s njim danas???
Na kraju ostane samo Uspavanka...
Tihi,nježni prošaptani stihovi...
Koji prelaze u jeku... I gube se u modrim morima Sna...
Post je objavljen 17.01.2008. u 13:14 sati.