Ovih dana dobila sam nadahnuce. Tek danas sam shvatila pravo znacenje ovih posljednjih dana, posljednjih mjeseci. Vrijeme je to u kojem nisam bila s vama... Mnogo se tog dogodilo u tom vremenu i vjerujem da nikad vise necu biti ista. Zadnjih par mjeseci koje sam prozivjela bili su u znaku stalne borbe, borbe izmedju Svjetlosti i Mraka u meni. Ne vjerujem da je bitka zavrsena, jedino cega sam svjesna jest da se necu predati. Nikad.
Stalne Bure ucinile su me nesigurnom. Vise nisam znala komu da vjerujem, komu da se okrenem, ispovjedim. Nisam mogla ni samoj sebi vjerovati, jer sav moj Svijet bio je okrenut naglavce, nista vise nije bilo kao prije, sav moj poznati svijet postao mi je prazan i besmislen, a onaj novi, kojeg sam tek pocela istrazivati zastrasujuc, s novim pravilima koja nisam poznavala, tisuce novih puteva bilo je odjednom otvoreno, izgubila sam se negdje u tom Labirintu. Stare Sjene nasle su put do moje Duse zazivajuci neke nove da im se pridruze...
Trazila sam pristaniste u Oluji. Kad je Nebo postalo strasno, mrklo i prijetece, a mirna povrsina vode postala Bjesnilo i Nemir... Valovi su postajali sve visi... Na tren bi i doslo zatisje, tren u kojem bi Vjetar prestao sibati moju ladju svojim nevidljivim bicevima, oblaci bi se rastvorili i vidjela bih Zvijezde i mjesto kojem tezim. Mir. Ljubav.
Ali u iducem trenu Oluja bi se vratila, jos jaca i mracnija, jos silnija i spremnija da izbrise svaki pa i najmanji trag mog postojanja, da me u svojim vrtlozima odnese na Dno.
I borila sam se, svakim danom iznova, svakim satoim, minutom i sekundom. Cekala one trenutke zatisja da gledam u Zvijezde. Tad bih na njihovoj blagoj Svjetlosti i Mjesecini koja bi se razlila nad Morem trazila mjesto da se sklonim od iduceg naleta strasnog Nevremena. Trazila sam Pristaniste.
I nasla sam ga. Ljude u cijim sam Srcima nasla svoje Pristaniste barem na tren nazivam svojim Andjelima. Moji Andjeli... Nije to bio samo Andjeo kojeg volim najvise, Suvlasnik moje Sudbine i Zivotni Pratitelj. Njegovo narucje bilo mi je cesto Zaklon, da, ali nisam mogla uvijek biti uz njega i s njim. Zbog toga mi je Nebo poslalo jos nekoliko Andjela, ljudi koji su barem na trenutak pruzali jednoj ranjenoj Dusi zaklon, bili njeno Pristaniste. Moji Prijatelji, neki stari, neki novi... Zelim svima samo reci Hvala. Hvala vam u Beskraj.
Nebo koje mi je poslalo sve te Andjele da me cuvaju u Oluji dalo mi je jednu Zadacu. Da drugima pruzim jednaku Dobrotu i Ljubav kakva je meni darovana. Da budem neciji Zaklon i Pristaniste. Da nekome pomognem kad Oblaci sakriju Zvijezde. Da budem neciji Suborac u njegovom Nevremenu.
Jedna osoba rekla mi je da imam Dar. Dar su bile moje Rijeci, kojima sam mogla nadahnuti, potaknuti, docarati i zacarati... Zbog toga ovaj blog dobiva novi dio naslova. Pristaniste za sve izgubljene Duse. Neka ovo bude mjesto u kojem se svaka od Dusa koja trazi svoje Pristaniste nadje Sigurnost, Prijateljstvo i Razumijevanje...
Neka se svatko osjeti dobrodosao. Bit ce mi drago ako ce Netko zeljeti podijeliti sa mnom ono sto ga muci. Ovdje imate Prijateljicu. Ovo je Pristaniste... Mjesto u kojem su Cuda jos uvijek moguca.
Post je objavljen 05.07.2007. u 20:31 sati.