Jeka tisine
četvrtak, 05.07.2007.
JOS NESTO IZ TAJNIH DNEVNIKA...
Datum 25.5.2007., petak
SCENARISTI MOG ZIVOTA...
Danas sam se u okviru jedne skolske zadace sjetila jedne moje davne vizije... Pisala sam o njoj vec... Davno.
Cesto je se sjetim... Ponavljam je u razlicitim verzijama...
Bilo je to nekako ovako... Zamisljam... I naposlijetku vidim samu sebe kako sjedim u praznom gledalistu, posve sama, oko mene samo tisina... Poznata mi je to pozornica i kazaliste, jedino u mom gradu... Neobicno... Nikad nisam bila ondje, a da je prostor bio prazan i to me ispunjava osjecajem nesigurnosti.
Odjednom se svjetla pocinju gasiti, a zastori na pozornici polako se dizu i od prizora koji vidim ostajem zatecena. Na daskama koje zivot znace odigrava se predstava. No ne bilo kakva i bilo koja. To je predstava mog zivota.
Kako li je neobicno gledati samu sebe, prvo kao dijete, sve svoje zaboravljene snove, lude djecje zamisli, prosla veselja, nade, snove, tuge!!!
I tad se na prepad javi jedno pitanje... Tko je to bio scenarist za tu predstavu??? Tko je odredio vrijeme kad ce poceti, tko je iscrtavao kulise mog zivota??? Tko je odredio kad cu to biti rodjena i dan u kojem cu napustiti ovaj svijet??? Bog??? Neka tajanstvena sila??? Sudbina??? Slucaj??? Tko je odredio likove na sceni, ljude koji ce zauvijek obiljeziti moj zivot, ili ce samo proci kao dasak jesenjeg vjetra??? Gdje su to bili pisani dogadjaji u mom zivotu, mozda u zvijezdama, mozda u linijama mog dlana, mozda... Mozda u nekoj zlatnoj knjizi negdje na Nebu ili crnoj u Paklu... Tko je to odredio tko cu postati, tko je pisao scenarij mog zivota, tko je to bio kovac moje sudbine??? Jesam li bila marioneta, nitima vezana za Tajanstvenog Lutkara koji usmjerava svaki moj pokret??? Sto su bile te niti??? Ocekivanja mojih roiditelja??? Moje drustvo??? Moje ideje i zablude??? Je li to netko izvana upleo svoje duge prste u moj zivot???
Zelim vjerovati u slobodnu volju, no pise li doista covjek pricu svog zivota sam??? Ili tek igra svoju ulogu na pozornici zvanoj Svijet???
I tako se ponovo vracam pogled na ono sto se dogadja na sceni. Vidim osobu na pragu odrasle dobi, jos manje od godine i sama cu moci donositi svoje odluke... Vrijeme koje nosi slobode, ali i odgovornosti...
Ali ipak... Hocu li doista biti slobodna??? Ili ce Netko ili Nesto jos uvijek upravljati mojim zivotom???
Sve uloge koje sam igrala... Kci, sestra, prijateljica, ucenica, djevojka... Sve uloge koje cu mozda igrati... Maturatica, studentica, zena, majka...
Tko je pisao tu pricu mog zivota???
Zelim vjerovati u vlastiti izbor, ali sto vise razmisljam, shvacam... Tko su to bili i tko ce to biti... Kovaci moje sudbine??? Tko to kroji moj zivotni put???
Ne zelim jednog dana shvatiti da sam citav zivot bila samo lutka, zapletena u necije niti... Ne zelim biti sputana, zelim sama pisati svoju pricu i osobnu povijest... Zelim slobodu... Zelim...
Kad se svjetla na pozornici mog zivota budu gasila, kad ovoj predstavi dodje kraj ne zelim zaliti ni za cim... Zelim onda biti svjesna da sam ucinila najbolje sto sam mogla. Zelim napustiti to gledaliste bez zaljenja.
Ta predstava je zavrsila, reci cu. Ali bila je prekrasna, imala je i sreca i tuga, radosti i boli, imala je u sebi teske, ali i neopisivo lijepe trenutke.
U trenu kad se zastori budu spustali zelim samo reci Ovo je bio moj zivot. nasmijesiti se i otici u miru, bez zaljenja, ispisavsi posljednju stranicu svoje price. Zelim biti scenarist svoje sudbine. I zelim da zadnje sto cu napisati, sto cu ostaviti iza sebe bude Ljubav.
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.