Jeka tisine

utorak, 03.07.2007.

NOVE PRICE...

Vracam se.
Nedavno sam optuzena da je bijeg postao moja navika. Mozda je, moje osobno prokletstvo... Jedno u moru njih... Vracam se, da. Vracam se da ponovno postanem vasa prijateljica, vasa iluzionistica... Zelim vam ponovno pokazati svoju magiju.
Gdje sam bila??? Pitanje je to koje nemojte postavljati. Tijelom... U jednom malom selu blizu jednog malog grada... Dusom... Ne znam gdje sam bila dusom... Vrata u nove svjetove bila su mi otvorena, vidjela sam toliko toga... Ne, necu reci da sam vidjela ono najbolje i ono najgore. Nisam. Jos uvijek istrazujem i otkrivam...
I ponovo vam mogu ponuditi samo jedno. Rijeci. Svoju magiju. Rijeci kojima cu vas rastuziti, razveseliti, ocarati, zavesti... Rijeci koje su lezale duboko u meni... Koje su cekale samo ovaj dan da ih pruzim vama u dlanove...
Jednom sam rekla da vam nudim samo jedno, i ponovit cu to... Dajem vam ono što mi neizrecivo puno znači-dajem vam svoje riječi, prijatelji moji... U njima svoje srece, tuge, zbunjenosti, pitanja. Moje osmjehe i suze. Na vama je da ih prihvatite ili odbijete. Cekam ovdje, otvorena srca...

Prica koja slijedi nije dio Dnevnika jedne ljubavi. Prica je to koju dugujem... Nekomu...


SJETI SE, COVJECE, DA SI PRAH...

Zao mi je sto je prva od novih prica ova... Ali cinilo mi se da moram odati pocast nekim ljudima... Ljudima kojih vise nema.
Moram priznati da su neke moje navike neobicne, pa i vise od toga... Mozda i morbidne. Jedna od tih navika je moja sklonost setnji po grobljima, privlaci me njihov mir i tajanstvenost... Njihova dostojanstvena tisina. Iako su to mjesta bez radosti i smijeha, moram priznati da kad zelim srediti misli odlazim upravo tamo... Na posljednje pocivaliste mnogih tijela cije su ih duse napustile i sad je zemlja njihov dom... Mnogi nemaju razumijevanja za tu moju naviku, zapravo, dosad me u tim setnjama pratila samo jedna moja prijateljica, jedna setnja grobljem uvijek je bila u sastavu nasih odlazaka na kavu... Ponekad bi tad pricale o smrti, gledajuci mjesta gdje pocivaju ostatci ljudi koje smo poznavale, ljudi koji su zivjeli medju nama, bili nasi prijatelji, rodjaci, susjedi.
Setnje po grobljima postale su mi ceste u zadnje vrijeme... Ne mojom voljom. To su bile setnje u crnini, u ispracaju ljudi koji su prerano napustili ovaj svijet.
Prvu osobu nisam poznavala osobno, bio je otac moje poznanice, tek cetrdesetak godina, covjek koji je ovaj svijet napustio vlastitom voljom, napustio je svoju obitelj s pitanjem Zasto??? i bezbrojnim suzama koje su bile prolivene. Tog dana okupilo se drustvo prijatelja njegove kceri da joj budu utjeha i potpora. Bila sam medju njima, u crnini i s crvenim karanfilom kasnije bacenim u grob. Jesmo li joj pomogli svojim prisustvom??? Je li joj bilo imalo lakse jer smo joj pokazali da smo uz nju??? Ne znam. Ne znam koje i kakve bi to bile rijeci ili djela bila dovoljno jaka da bar na tren bude utjeha za takav gubitak, a jos vise u okolnostima koje su tad bile... Tog dana izrekla sam toliko molitava i toliko sam zeljela da budu uslisane. Molitve za spokoj njegovoj dusi i mir njegovoj obitelji.
Razmisljala sam mnogo o tome... Iako sam razumjela mozda i vise od svih ostalih... Razmisljala sam sto bi moglo nagnati covjeka na takav cin, iako... Jednom davno i mozda jos ponekad moram se boriti protiv svojih osobnih demona koji me zele odvuci od ovoga svijeta... Ne, ne zelim smrt. I nikad jos nisam predala borbu. Samo bih ponekad da me nema, da ne postojim, da svi zaborave moje ime i lik i da jednostavno nestanem poput onih zadnjih tragova snijega u rano proljece... Iako to ne odobravam, ne odobravam cak ni ovaj moj nacin razmisljanja... Zivot je dar koji je uvijek premalo cijenjen. Zivot je prilika za srecu, prilika koja se mora iskoristiti... Zivot je bitka, da, ali ujedno i... Zivot je nasa pobjeda nad mrakom. Zivot je slavlje ljubavi. Svjesna sam svega toga, iako se zna dogoditi da mi se sjene uvuku u misli... Mozda sam bas zbog toga osjetila toliko zaljenje za tim covjekom. Zasto je predao svoju bitku??? Zasto je dopustio... Zasto nije mogao naci nijedan razlog vise da ostane... Zasto je pocinio takav zlocin nad sobom??? Pitanja koja nikad nece biti odgovorena... Ostaju samo suze. Suze onih koji su ga voljeli.
I druga smrt dosla je prerano i toliko besmisleno... Bilo mu je tek devetnaest, vrijeme u kojem mladi misle da im je citav svijet u rukama. Postaju odrasli, upoznaju nova pravila igre. Konacno misle da su gospodari svoje sudbine. I onda... Bilo je prerano, da, prerano da shvati da je u krivu... Iduci puta kad sam hodala pogrebnom povorkom, nista mi od toga svega nije bilo stvarno.
Bilo mu je tek devetnaest, bio je godinu stariji od mog brata i bili su prijatelji. Znao bi ponekad doci u moju kucu, pozdravili bi se negdje u prolazu, za mene je bio tek poznanik. Doselio je u moje selo prije dvije ili tri godine... Sjecam se veceri kad smo se upoznali. Bilo je to na kraju moje ulice, gdje se selo stapa u polje. Bio je s jednom mojom prijateljicom i malim bratom... Izigravali smo djecu, igrali se prstenovima i lovice. Nismo vise bili djeca, no pretvorili smo se u njih... Tu vecer mozda smo i bili prijatelji, no kasnije samo znanci, nismo se inace bas druzili... Mozda uglavnom jer sam vecinu vremena bila u svom svijetu.
Sad kako idu sjecanja iz ranijeg djetinjstva, cini mi se da smo se poznavali i prije... Jos kao djeca, prije vrtica. Imao je djeda u mom selu... Cini mi se da je bas on bio on djecak s kojim sam jedne veceri isla oko rijecice u blizini... Noc se blizila, a mi smo skakali bosonogi u svaku lokvu koju smo mogli naci govoreci da je svaka lokva jedan san... Sve mi je to u magli, no cini mi se da je bilo tako...
Vijest o njegovoj smrti... Prometna nesreca, zajedno sa jod dva prijatelja. Svo troje je tesko stradalo, a on je umro, borio se za zivot sve dok nije dosao do bolnice. Izdahnuo je dok je cekao CT. Nitko zapravo ne zna sto je bilo... Pricaju se razne price, neprovjerene glasine... Brzina, vjerojatno i alkohol... Jedan mladi zivot izgubljen, a ostala dva zauvijek obiljezena. A ja... nisam ispustila ni suzu. Nista od toga mi nije bilo stvarno, cak ni u trenu kad sam bila na groblju... Nista. Ni suze dtugih, ni ljudi u crnom, ni cvijece, ni tuzna pogrebna glazba, ni njegovo tijelo u lijesu... Nisam mogla vjerovati. Jos dan ili dva prije vidjela sam ga na raskrscu moje i njegove ulice kako popravlja onu svoju limenku od auta, staru smedju skodu u cije je uredjenje dao puno ljubavi i truda. S prednje strane je stavio crtez zmije, stakla je zatamnio malo improvizirajuci... Auti su bili njegova strast, njegova ljubav. Nasmijesio mi se tad i pozdravio me. Vratila sam mu pozdrav. Oko auta skakutao mu je mladji brat u veseloj igri.
Nikad nije uspio popraviti taj auto.
A meni se nista od svega toga nije dogadjalo u stvarnosti. Nekako sam obamrla, i cak dok sam bacala grumen zemlje na njegov bijeli lijes i gledala njegovo ime ispisano na krizu, sve je bilo to toliko daleko...
Njegov maleni brat... Toliko zaljenja i suza. Tek dovoljno velik da shvati da mu brata vise nema, a premalen da razumije da ce ga opet vidjeti i sresti, samo u nekom drugom svijetu... Nisam mu mogla pomoci. Bespomoc kad ne mozes nekomu dati utjehu, a zelis to svim srcem...
Obamrla od svaga vracala sam se doma. Bio je vruc ljetni dan, crna odjeca samo je povecavala efekt... Na uglu moje i njegove ulice odjednom mi je sve doslo k svjesti. Sjetila sam se kako je to bilo zadnje mjesto gdje sam ga vidjela. Sjetila sam se da ga vise nema u ovom svijetu.
I nisam pomislila kako on nikad nece postati prava odrasla osoba, jer u dusi je jos bio djecak. Nisam pomislila na to kako nece upoznati ljubav, ozeniti se, upoznati radost da bude otac i djed. Nisam pomislila na sve sto nece vidjeti, iskusiti ili doznati. Tad jos nisam pomislila na to.
Samo jedna misao prosla mi je glavom. On nikad nece popraviti onu svoju krntiju od auta. Toliko je volio aute... I na kraju i zivot je izgubio u jednom...
I u tom trenu sve je postalo tako surovo stvarno, sve je odjednom postalo istina, magla se maknula. Njega vise nema. U kutu ociju pojavile su se suze. Suze koje nisam isplakala. Suze koje sad svodim na ove rijeci ovdje... Neka one budu te suze jer inace one nikad nece napustiti moju dusu...

Jednom sam osjetila Smrt, tad to nisam znala. Uzela je zivot jedne noci, u kuci nedaleko od mene. Ta noc bila je jedna od najstrasnijih koje sam dozivjela, vec zbog samog osjecaja nemira za koji nisam znala razlog i uzrok. Tolika hladnoca me obuzela... Tek ujutro sam doznala sto je to bilo...
Necu reci da se bojim umiranja, ali isto tako necu ni reci da me ta pomisao ne ispunjava jezom. Necu reci da se Smrti divim, a ipak ne mogu poreci da me ponekad fascinira. Dio je to jednog ljudskog zivota. Kraj ili pocetak??? Necu u te rasprave. Ne znam idemo li iz ovog u iduci zivot, ili u Pakao ili Raj, ili nema niceg. Znam samo da je bivanje u ovom svijetu kratko i da se treba najbolje iskoristiti... Zato, budite sretni. Volite. Sanjajte. Borite se.
Budite vise od praha koji cini vase tijelo. Budite neciji Andjeo, budite necija Dusa...