Zahvalila bih Vam prvo svima na mnostvu prekrasnih komentara i jos ljepsih misli... Hvala Vam jer ste sudjelovali u mojoj Igri... Poziv je jos uvijek otvoren svakomu tko cita ove Rijeci... Dijelimo Smijesak, Igrajmo se Boljeg Svijeta, Prijatelji moji... Hvala Vam.
Hodamo po zeljeznickoj prugi nadaleko od moje kuce, moj Andjeo i ja... Oko nas samo Mir, pjesma zrikavaca i lelujanje vecernjeg povjetarca u poljima oko nas... Ima nesto u spokoju Noci, uvijek me ocaravala i sad je osjecam, upijam... Iznad nas Zvijezde, trepere, Nebo gori od njihovog bljeska... Pokusavam hodati po tracnicama, ali ne uspijava mi bas... Moj Andjeo mi pruza ruku kao oslonac...
Razgovaramo.
Prica mi o svojoj Viziji Buducnosti, o svojim zeljama za to vrijeme... Brine zbog ispita koji se blize... Zeli uciniti ono Najbolje i dati sve od sebe... Kao u iducim danima i ispitima na fakultetu, tako i u daljnjem zivotu... Zeli se ostvariti, prosvijetliti... Da bi kasnije mogao dati ono najvise... Da bi nadisao sve Bure, Oluje i Brige... Njegovi su Ucitelji Tajanstveni Mudraci... On uci Dobro.... On se zeli pretvoriti u Ljubav. Moj Andjeo... Moj Ratnik Svjetlosti.
Slusam ga... Mislim da mu nikad nisam rekla koliko ga volim slusati...
I sutim... Moja perspektiva Zivota i Svijeta posve je drukcija od njegove... Nisam Andjeo, zapravo, svjesna sam svih svojih Prokletstava. Ne zelim i ne trazim Prosvjetljenje... Moji Ucitelji posve su drukciji od njegovih. To su Obicni Ljudi, sa svim svojim manama i prednostima, zbunjeni, izgubljeni, a ipak savrseni... Ljudi koji me okruzuju, moji Prijatelji... Oni su me naucili svemu sto znam.... Moj Svijet je Iluzija... Za razliku od njega, meni cvrste postavke nisu potrebne. Ne trebaju mi Ciljevi...
Sve moje je Iluzija... Pa cak i ja sama... Beskraj Mogucnosti i Potencijala. Nema Proslosti, Sadasnjosti i Buducnosti, bar ne vecinu vremena... Samo Ovdje i Sada.
Sve je Iluzija... Ali smatram da svatko zivi svoje Iluzije, odabire ih, i kad ih doista prozivi, osjeti, one postaju Stvarnost te Osobe...
Moja Iluzija... Moja Stvarnost... Mogla bi se svesti u samo jednu Rijec, jedan Pojam koji beskonacno toga znaci= Ljubav. Ista Ljubav koji je krajnji Smisao i Cilj mog Andjela...
Hodamo tako prugom... Ljetne veceri su tako mirne u mom malom mjestu... Miris sumaraka i sijena...
I odjednom jedno malo svjetlo na kamenju izmedju tracnica. Krijesnica. Uzimam to cudesno malo bice u dlan.
Toliko mi se carobno cini... Kao da je komadic Zvjezdanog Praha...
Nosim je na neko Bolje Mjesto... Nije mjesto za krijesnice na hladnom kamenju... Polazem je njezno na jednoj livadi... Neka joj bude novi Dom... Zatim nastavljamo svoj put... I nedaleko od prvog malog svjetla nalazimo na drugo... Sad je on uzima u dlan i nosi...
I Andjeli i Izgubljene Duse imaju jednak Zadatak, nositi Svjetlo, shvatih... Ideje i metode se mozda razlikuju, ali opet sluzimo istom, sluzimo Ljubavi...
Svatko je pozvan nositi svoje Svjetlo na dlanu... Svoju malu Krijesnicu... Stititi je od Mraka i Hladnoce... Davati joj da radosno svijetli na mirisnim livadama, a ne je pustati da tuguje u kamenjaru...
Svatko nosi svoju Krijesnicu na dlanu...
Moja je Ljubav.
Post je objavljen 09.07.2007. u 19:13 sati.