Možda je ovo povratak, možda nije, nikad nisam voljela laži i zato ih neću ispisivati...
Oprostite mi zbog malo dužeg odsustva, čini mi se da mi je trebao malo duži odmor no što sam si to željela dopustiti... Možda se još uvijek i nisam vratila... Možda još uvijek lutam negdje, s druge strane zvijezda, neuhvatljiva poput vjetra...
Razlog iz kojeg nisam toliko dugo pisala??? Nedostajalo mi je ovo, doista. Ali umor me obavio poput teškog plašta kojeg nikako nisam mogla skinuti s duše, riječi su uvijek bile u meni, samo ih nikako nisam mogla prenijeti u slova... To je razlog iz kojeg me nije bilo ovoliko dugo... Trebao mi je predah od svega, trebala sam još jednom srediti misli i osjećaje, trebala sam još jednom vidjeti svijet, ostati rastužena, ali i očarana onim što vidim... Trebala sam još jednom okusiti slatkoću sreće, ali i gorčinu tuge, trebala sam se trgnuti iz mrtvila koje me obuzimalo. Tek sad, kad je prošlo, mogu priznati da sam osjetila onaj stari osjećaj paraliziranosti, bila sam korak do sivila, korak do praznine, samo nikome nisam mogla dozvoliti da to vidi. Čak ni mom anđelu, zpravo zbog toga jer ga volim toliko, i jer mu ne mogu dozvoliti da vidi to ništavilo koje je ponekad u meni. Besmisao. Beznađe. Ta praznina upila je sve moje riječi, riječi su odjekivale u praznini moje duše... Uvijek sam voljela, čak i praznina bježi od ljubavi, ta ljubav me na kraju ispunila, zauzela svaki pa i najmanji dijelić šupljine koja je nastala i zbog nje sam se, eto, vratila. Ovdje sam samo zbog ljubavi, da napišem nove riječi njoj u čast, da još jednom na svoj način pokažem mom jedinom anđelu koliko ga zapravo volim, da kad kažem da ga volim u beskraj zapravo umanjujem svu tu ljubav koja je u meni...
Vraćam se... Možda ovo i je onaj pravi povratak, ne znam... Neću vam pisati što se događalo ovih dana... Bila sam svašta... Od sablasti u crnom kaputu do sestre šumskim vilama... Bila sam tužna. Buđenje jedne noći i nova prikaza sa starim, poznatim likom... Zapitala bih se zašto, ali znam da je to krivo pitanje... Riječi koje je izgovarala, ta nova prikaza... Isprekidane, ali znala sam ih već... Toliko puta sam pomislila na njih... Jednom... zaista... spasiti nekog... sačuvati sebe... nije mi uspjelo... Zatim je nestala. Koačno sam uspijela reći to zadnje "Zbogom". Sretno ti bilo... To je bila tuga, no nije bilo samo tuge ovih dana... Bilo je i dana savršene sreće i mira, svaki put kad bi se našla u zagrljaju svog anđela, svaki put kad bi se naše usne našle jedne do drugih... Svaki put kad bih osjetila njegovu prisutnost, ioako je bilo kilometrima daleko... Da, bila sam sretna. Beskrajno.
I vodila sam borbe. One iste. S vjetrenjačama, naravno, jer nikad neću prestati biti Don Quijote svoje vrste... Još uvijek sanjam iste snove... Još uvijek sam ponekad iluzionistica koja vam pokušava pomoću riječi dočarati svoje srce...
I sve sam sigurnija da se vraćam...
U svoje malo utočište, u riječi... Vraćam se vama, najdraži moji... Vraćam se da vam ispričam nove priče...
Post je objavljen 06.04.2007. u 21:18 sati.