Jeka tisine
petak, 06.04.2007.
POVRATAK...
Možda je ovo povratak, možda nije, nikad nisam voljela laži i zato ih neću ispisivati...
Oprostite mi zbog malo dužeg odsustva, čini mi se da mi je trebao malo duži odmor no što sam si to željela dopustiti... Možda se još uvijek i nisam vratila... Možda još uvijek lutam negdje, s druge strane zvijezda, neuhvatljiva poput vjetra...
Razlog iz kojeg nisam toliko dugo pisala??? Nedostajalo mi je ovo, doista. Ali umor me obavio poput teškog plašta kojeg nikako nisam mogla skinuti s duše, riječi su uvijek bile u meni, samo ih nikako nisam mogla prenijeti u slova... To je razlog iz kojeg me nije bilo ovoliko dugo... Trebao mi je predah od svega, trebala sam još jednom srediti misli i osjećaje, trebala sam još jednom vidjeti svijet, ostati rastužena, ali i očarana onim što vidim... Trebala sam još jednom okusiti slatkoću sreće, ali i gorčinu tuge, trebala sam se trgnuti iz mrtvila koje me obuzimalo. Tek sad, kad je prošlo, mogu priznati da sam osjetila onaj stari osjećaj paraliziranosti, bila sam korak do sivila, korak do praznine, samo nikome nisam mogla dozvoliti da to vidi. Čak ni mom anđelu, zpravo zbog toga jer ga volim toliko, i jer mu ne mogu dozvoliti da vidi to ništavilo koje je ponekad u meni. Besmisao. Beznađe. Ta praznina upila je sve moje riječi, riječi su odjekivale u praznini moje duše... Uvijek sam voljela, čak i praznina bježi od ljubavi, ta ljubav me na kraju ispunila, zauzela svaki pa i najmanji dijelić šupljine koja je nastala i zbog nje sam se, eto, vratila. Ovdje sam samo zbog ljubavi, da napišem nove riječi njoj u čast, da još jednom na svoj način pokažem mom jedinom anđelu koliko ga zapravo volim, da kad kažem da ga volim u beskraj zapravo umanjujem svu tu ljubav koja je u meni...
Vraćam se... Možda ovo i je onaj pravi povratak, ne znam... Neću vam pisati što se događalo ovih dana... Bila sam svašta... Od sablasti u crnom kaputu do sestre šumskim vilama... Bila sam tužna. Buđenje jedne noći i nova prikaza sa starim, poznatim likom... Zapitala bih se zašto, ali znam da je to krivo pitanje... Riječi koje je izgovarala, ta nova prikaza... Isprekidane, ali znala sam ih već... Toliko puta sam pomislila na njih... Jednom... zaista... spasiti nekog... sačuvati sebe... nije mi uspjelo... Zatim je nestala. Koačno sam uspijela reći to zadnje "Zbogom". Sretno ti bilo... To je bila tuga, no nije bilo samo tuge ovih dana... Bilo je i dana savršene sreće i mira, svaki put kad bi se našla u zagrljaju svog anđela, svaki put kad bi se naše usne našle jedne do drugih... Svaki put kad bih osjetila njegovu prisutnost, ioako je bilo kilometrima daleko... Da, bila sam sretna. Beskrajno.
I vodila sam borbe. One iste. S vjetrenjačama, naravno, jer nikad neću prestati biti Don Quijote svoje vrste... Još uvijek sanjam iste snove... Još uvijek sam ponekad iluzionistica koja vam pokušava pomoću riječi dočarati svoje srce...
I sve sam sigurnija da se vraćam...
U svoje malo utočište, u riječi... Vraćam se vama, najdraži moji... Vraćam se da vam ispričam nove priče...
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.