(Kažu da je čitava ljudska osobnost sastavljena od više cjelina, dijelova, dimenzija... Ovdje progovaraju moje tri... Tri od njih bezbroj... Još jedan mozaik...)
Rijetki su dani u kojima ovo uspijevam, iako mi je s vremenom ova mala igra postala vrlo draga. Rijetki su dani u kojima se uspijevam promijeniti, preobraziti u ništa, u prikazu nevidljivu ljudima. Stanje je to u kojemu vidim više negoli drugi vide, čujem više negoli drugi čuju i osjećam... Osjećam više nego što sam mislila da je moguće osjećati... Danas sam upravo takva prikaza, sjena u crnom, toliko udaljena od ljudi, a ipak im toliko blizu... (...)
Šuštanje lišća u granama, more zelene i smeđe, miris mokre zemlje i suhog lišća. Želim letjeti... Neka me ponese povjetarac, želim izbliza vidjeti svaki oblak, želim uhvatiti kišne kapi gore na nebu prije nego što taknu tlo, želim razmaknuti sive oblake i donijeti sunčane zrake... Želim taknuti nebo... (...)
Ponekad mi se čini da svi mi živimo u nekom svom zamišljenom svijetu... Moj osobni zamišljeni svijet su riječi, pisana slova, ima ešto očaravajuće u šumu stranica neke knjige, svakom tragu koji je ostavila osoba koja je je prethodno čitala... Savinuti rubovi. Črčkarije na marginama. Otisak gdje je stajala šalica kave. Kao da knjiga ima neki svoj život... No ona prava stvar, ono što je zapravo posebno u njoj, njezin je sadržaj... U riječima se skrivaju neizreciva avanture, daleke zemlje, neprežaljene ljubavi, uzvišene misli... Čitav svijet na jednom komadu papira... (...)
Jednom, ne tako davno, osjetila sam tugu šumskih vila... Osjetila sam ih, nisam ih vidjela, no njihova prisutnost bila je posvuda oko mene. U svakom kamenu, svakom drvetu, svakom cvijetu... Osjetila sam ih u mirisu šume, u strujanju zraka, plesale su svoj drevni ples i zvale me u svoje kolo... I željela sam poći njihovim tragovima, željela sam biti njihova sestra, no nisam mogla... Na odlasku iz njihova doma osjetih njihovu bol, njihove suze što su se slijevale niz jedan potok u kristalno čistoj, prozirnoj vodi... Njihov dom nestaje, ljudi više ne poštuju ni šumu, ni šumske vile, bacaju smeće pred njihov prag, od drveća ostaju samo panjevi, od zelenila ostaje sivilo... U vodi iz potoka tad osjetih gorčinu njihovih suza... (...)
Volim biti takva, nevidljiva, prolaziti ulicama grada, laganim korakom, ali upijajući svaku i najmanju sitnicu, svaki i najmanji dijelić onog što čini ljudski život... Hodam tako, prozirna, a opet materijalna, neznanka, strankinja u crnom, bezizražajnog lica, ne odajući emocije, ali očiju širom otvorenih, i otvorenog srca i duše pred svim onim što mi život može pružiti. Volim način na koji prolaze pored menem, kao da me i ne vide, nesvjesni da svojom prisutnosti ostavljaju trag, znak da su bili ovdje, u jednom trenutkui jednom mjestu, da su u sebi nosili bezbroj misli i osjećaja, kako onih svakodnevnih, posve uobičajenih, do gotovo blaženih radosti i dubokih, bolnih ponora tuge.
Ponekad me zanesu tonovi neke pjesme ili pak negdje napisani stihovi i tad ponovo potonem u snove... Snovi, u njima se slijevaju tisuće mojih svjetova u jedan, svijet boja, svijet šarenila i raznih oblika. Sanjam... Uvijek sam sanjala... Možda ovo nije vrijeme za sanjare, jer hladno je i sivo... Ali iz dana u dan borim se i trudim da opstane moje šarenilo, moje boje... Ne želim ih izgubiti, toliko ih često smetnem nekud poput šake staklenih perlica u raznobojnoj torbici... Nestanu... I onda, kad ih već zaboravim, pronađem nešto davno izgubljeno, divim se... Postanem dijete i igram se njima, stvaram svoju magiju... (...)
Vile su me zvale, ali odoljela sam njihovom sirenskom zovu... Jer šumskim vilama ljubav nije dozvoljena, a ja... Volim jednog anđela, i ne mogu više bez te ljubavi... S njih i jedino s njim želim uživati u ljepotama prirode, želim mu pokazati i dopustiti da osjeti sve što mene toliko oduševljava... Želim s njim, kao jednog davnog dana potonuti u ležaju od suhog lišća ili mu u dlanove pružiti naš osobni komadić prirode... S njim i samo s njim želim letjeti, vinuti se u oblake, ali držeći ga čvrsto za ruku... (...)
I onda dođe tren kad skidam tu crnu krinku, pokažem i svoju dušu, krhku i ranjivu, prestanem biti prozračna i nevidljiva... Prestanem biti prikaza, postanem prava osoba od krvi i mesa, sa vlastitim životom i brigama, ali s jednim srcem punim ljubavi za jednu posebnu osobu... Zove me anđelom crnih krila, a on je moj bijeli anđeo koji mi pokazuje put, koji mi daje jedinu stvar koja mi je bitna i potrebna za život- daje mi ljubav... Ta ljubav zapravo me čini stvarnom i živom, ta ljubav mi daje snage da postojim...
Svi moji snovi oduvijek su težili jednom, svi moji snovi bili su jedno- bili su ljubav. Odavno već ne moram bježati u svoj izmišljeni svijet snova i riječi jer živim nešto puno ljepše- živim stvarnu, pravu ljubav, ljubav koja se ne može uhvatiti u snova ili zamisliti, može se tek osjetiti, vidjeti u smiješku voljene osobe ili u sjaju očiju, može se čuti kad voljena osoba govori "volim te", može se osjetiti u poljupcu ili zagrljaju... Moj svijet snova sad je naš, sve moje riječi sad postoje samo zato da ti pokažem svoju ljubav, anđele. Tebi ih darujem, jer odavno već su tvoji...
Sve ono što jesam oduvijek te i potpuno voli... Zauvijek...
Post je objavljen 08.04.2007. u 20:42 sati.