Neobično je to kako se ljubav može mijenjati, a opet biti ista kao i prvog dana kad je tek počela gorjeti u srcu... Neobično je to kako svaki poljubac ima okus onog prvog, svaki pogled kao da je onaj prvi, kojim te upoznajem svaki put iznova, kako u svakom zagrljaju iznova shvatim da to je moje mjesto i ta spoznaja me obraduje kao prvog puta kad sam to shvatila, kako me još uvijek boja tvog glasa uspije smiriti i hipnotizirati... Kao da te svakog puta iznova počinjem voljeti, iako sam te oduvijek voljela, kao da svakog puta otkrivam novu dimenziju jedne ljubavi.
Čarolija još uvijek traje, ali ne u vidu zaluđenosti ili obične zaljubljenosti, više je od toga. Sad znam, više u meni nema ni dijelića sumnje, anđele- ovo je prava ljubav. Znam to već odavno, iako to nisam mogla priznati, nije mi moglo doći do svijesti da imamo takvu sreću, da smo pronašli nešto jedinstveno jedno u drugom i izgradili nešto neponovljivo između nas. Neizbrisivo. Vječno. Znam da sad pišem velike riječi i posve sam svjesna toga, ali... Ovo nisu samo snovi, to je ljepše od snova i to je stvarnost koju živim.
Jučer... Zašto sam uvijek bez riječi kad želim nešto reći o jednom danu kojeg smo proveli zajedno??? Više od lijepog, više od magičnog, jedan dan potpuno prožet ljubavlju. Čekala bih cijelu vječnost za jedan takav dan... Zapravo, čekala bih cijelu vječnost za samo jednu sekundu sa svojim najdražim bićem... Za jedan tren, samo da ti taknem usne svojima, a tad bih zaustavila satove da taj poljubac ostane zauvijek smrznut u vremenu. Neprolazan.
Ponovo u svom okruženju tražim i pronalazim i najmanje dijeliće tvoje prisutnosti, samo da se uvjerim da to nije bila iluzija (još uvijek ne vjerujem da si stvaran). Prisjećam se prošlog dana... I "lukavog" cvijeća u šumarku, i našeg ponovnog bijega od ljudi da postojimo samo ti i ja, i mrava koji mi više nisu dragi jer od njih imam osip na ruci, i toga kako smo namirisali moju sobu, i plesa u ritmu ljubavi, i krijesa na kojeg smo malo zakasnili... I sjećam se tebe kako sanjaš, ponovo, s polusmiješkom na usnama, a ja sam ponovo čuvarica tvojih snova koju čvrsto držiš u zagrljaju... I pratim svaki otkucaj tvog srca, svaki dah, svaki tvoj nesvjesni pokret... Znaš što nikad neću zaboraviti... U trenu kad sam se odmakla malo od tebe da ti skinem naočale, u snu si tražio moju ruku da je čvrsto primiš i zvao moje ime da budem uz tebe... I bila sam, uvijek sam uz tebe, uvijek te pazim dok snivaš... Zapravo, uz tebe sam u svakom trenu svakog dana, više te ne napuštam jer smo nerazdruživo jedno.
Kao da i sad čujem kako me šapatom dozivaš, možda baš u ovom trenu...
Ne znam zašto me to toliko razveselilo, znala sam da me i u snu voliš, ali sad znam i da u snu zoveš moje ime...
Post je objavljen 08.04.2007. u 08:24 sati.