Jeka tisine
utorak, 24.04.2007.
VOLIM TE... ZAUVIJEK...
Volim te. Samo te dvije riječi imam noćas za tebe, anđele, oprosti mi na tome. Oprosti mi jer ne znam pokazati kolika je ta ljubav, koliko god se trudila... Čini mi se da nekako ne uspijevam u tome... Možda... Kako izraziti osjećaj koji prožima čitavu moju osobu??? Sve ono što jesam u znaku je te ljubavi. Volim te... Možda ove riječi nisu one prave, možda u njima i nije sama bit tog nečeg između nas, možda je to sad i više od ljubavi... Možda... Jer da su one prave, možda ne bi bilo onog straha, ni sumnje... Možda tad nebi bilo nikakve sjene koja bi ti budila strah, jer bi znao... Volim te.
Volim te. Rekao si da su te dvije riječi jedino što ti treba, toliko su malene, ali iza nih krije se nešto puno više... U njima naših sedam mjeseci ljubavi, svaki naš tren... Izrečene već tog, čini mi se toliko dalekog, 24. rujna, poput slutnje jedne velike ljubavi koja će tad početi cvjetati... Možda si tad već znao... Da našao si drugi dio svoje duše i da ga nikad više ne želiš pustiti... Možda sam već tad znala... Možda sam to vidjela u tvome pogledu, okusila u tvom poljupcu... Ovo je osoba koju ću zauvijek voljeti...
Bilo je otad bura u životu i tebe i mene, no ljubav među nama ostala je nepomućena svađama, sumnjama i lošim osjećajima... Od tog trena tvoj zagrljaj bio mi je jedino sigurno mjesto... Jedino moje utočište u kojem sam se doista osjećala zaštićeno i voljeno...
I kako da ti kažem "hvala"??? I to je mala riječ za svu tu ljubav koju sam dobila... Ljubav za koju nikad nisam slutila da će postati dio mene... Moje svjetlo...
Volim te... Volim te... Želim ti govoriti to do kraja mog vijeka... Jer sve dok postojim, u meni će postojati i taj osjećaj... Ljubav za tebe- to jesam ja... Sve što sam ikad bila, što jesam i što ću ikad biti...
Volim te... I kad i posumnjaš u to, kad dođu sjene koje će ti šaputati razne stvari, sjeti se ovih mojih riječi... Volim te... Sjeti se svakog našeg poljupca, svakog zagrljaja... Sjeti se svake naše zajedničke sekunde i svake sekunde koju smo proveli razdvojeni... Sjeti se tog osjećaja koji nas je doveo jedno do drugog, sjeti se sveg onog traženja i onog što smo osjetili kad smo našli jedno drugo... Sjeti se uvijek da te volim... Molim te, nemoj to nikad zaboraviti... Nemoj sumnjati...
Dala sam ti jednom obećanje, i to obećanje proizašlo je iz dna moje duše... Obećanje je zapravo bio osjećaj... Prvo obećanje bilo je u tome što sam ti rekla da te volim. Riječi koje nisam, rekla još nikom do tebe. Jedno od najvećih obećanja koje sam ikome dala... I najljepše... Drugo obećanje je bilo kad sam rekla "jedno" jer u tom trenu sav moj svemir postao si ti, postao si dio mene... Dvije duše koje su se počele stapati u jedno... Treće obećanje bilo je u riječima "zauvijek". I u tom trenu bila sam posve sigurna da će sva moja ljubav pripadati samo tebi, do kraja vremena... Nikad te riječi neću izdati...
I ako želiš, ponavljat ću ti to sve dok vrijeme ne stane... Volim te, jedini moj, volim te jer si drugi dio mojeg srca i duše, i volim te zauvijek...
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.