Sve dok je ljubavi neću nestati, anđele. Neću izblijediti, neću si dozvoliti da potonem u magli ili da me sakriju tanke, paučinaste niti... Sve dok je ljubavi, živim, živim za tu ljubav, živim za nadu... Sve dok je ljubavi bit će i mojih boja, sve dok je ljubavi ne bojim se. Sve dok je ljubavi spremna sam se boriti čak i sa samom sobom, spremna sam ići i protiv toga zadnjeg, najvećeg protivnika. Dok je ljubavi nema slablasti koja će me preplašiti, prepreke koje neću prevladati, dok ima ljubavi neće biti sumnje koja će me pokolebati. U ljubavi sva je moja snaga, moja vjera, moj život... U ljubavi koju sam našla u naručju jednog anđela, anđela koji sad nosi moje srce u dlanovima, tebe, jedini moj...
Sve dok je ljubavi... Sve dok me voliš... Neću odustati i kad će se bitka činiti izgubljenom. Dok je ljubavi imat ću svoj kompas i nikad neću izgubiti svoj smjer... Jer ta ljubav uvijek će me voditi tebi.
Sve dok je ljubavi... Dok u meni postoji i to malo zrno ljubavi koja me pokreće, koja mi daje snage da kročim u novi dan... Sve dok je ljubavi i ja sam tu. Sanjam obavijena tom ljubavlju. Moje srce kuca u ritmu te ljubavi. U svakom mom dahu djelić je i te ljubavi koju si ondje upleo zajedno sa svojom dušom... Sve dok je ljubavi...
Bojiš se, a nemaš razloga... Bojiš se da izblijedim, da nestanem, da prijeđem ona tajanstvena vrata što vode s druge strane postojanja i razuma... Bojiš se da se idući puta neću vratiti kad nestanem i kad me budeš dozivao. Bojiš se, mada bi trebao znati da me nećeš izgubiti, da te neću napustiti sve dok je u meni i najmanje zrnce ljubavi... Uvijek ću se vratiti tebi.
Sve dok je ljubavi među nama ne moraš se bojati. Ta ljubav mi daje da živim, uvijek mi pokaže put kojim ti se uvijek mogu vratiti... Uvijek sam s tobom, sve dok me voliš, sve dok je u tebi i najmanjeg dijelića ljubavi za mene.
Sve dok je ljubavi... Sve dok je ljubavi bit će i nade... Sve dok je ljubavi bit će i mene... Sve dok mogu osjećati ljubav ta će ljubav biti samo za tebe, anđele...
Bila je topla proljetna večer i zvijezde su sjale negdje visoko na nebu... Još jedan oproštaj kojeg nisam mogla podnijeti i bol i tuga ponesu me negdje, u neki drugi svijet... Našla sam se na jednom mjestu, anđele, toliko strašno praznom. Ondje nisam osjećala ni bol ni tugu. No i ljubav je ostala umrtvljena, uspavana... Bojala sam se da ne izblijedi na tako praznom mjestu... Ne znam što se događalo u stvarnom svijetu, dok si me dozivao, iako sam čula tvoj glas, tada toliko dalek... Jeku koja je tiho odzvanjala... Govorio si mi da ti se vratim i da me trebaš... I ja sam krenula prema tom voljenom glasu, potrčala sam... Sve je bilo tako jezivo bezbojno, jedino što sam željela osjetiti tvoj zagrljaj koji je toliko topao i siguran. Nisam ni znala koliko sam daleko otišla... Cijelo vrijeme išla sam prema tebi... Činilo mi se da nikad neću prijeći taj put. Sekunde u stvarnosti, na tom neobičnom mjestu činile su se poput godine. Naposlijetku sam došla do tebe, do stvarnosti, opet sam postala ja. Prvo što sam učinila je utisnula ti jedan poljubac... Imao je okus onog prvog dok su me tvoje ruke čvrsto držale u zagrljaju... Tom zagrljaju uvijek ću se vraćati... Sve dok je ljubavi...
Post je objavljen 12.04.2007. u 23:52 sati.