Jeka tisine
nedjelja, 08.04.2007.
NEKI DAVNI KRIJESOVI I VATRA KOJA ĆE VJEČNO GORJETI...
Prvo sjećanje na običaj o kojem ću danas pisati potječe iz dana mog djetinjstva... Imala sam tad neke tri ili četiri godine, bila je noć prije Uskrsa, moja majka, brat i ja hodali smo od jedne "vuzmenke" do druge, malene hrpice granja ispred svake kuće gdje bi se ljudi okupljali i razgovarali... Uvijek sam voljela taj običaj, bilo je nešto posebno u njemu... Gledala sam u vatru, skakutala oko nje, promatrala kako plamen zahvaća granje, kako žeravica tinja, kako se iskre dižu u oblaku dima visoko u nebo... Cijelu godinu čekala bih taj dan, baš kao i ostala seoska djeca... Divila sam se jakom duhu vatre... Dok je suho granje mirno izgaralo, tu i tamo uz pucketanje, simbolizirajući nastanak novog života iz svog pepela... Iskrice su se dizale u nebo poput krijesnica, tražeći svoje sestrice zvijezde.
Prvo sjećanje na moju ideju o ljubavi dolazi također iz mojih djetnjih dana, no to nije bila ljubav iz priča, već je bilo više kao slutnja, naslućivala sam da ondje negdje postoji velik i snažan osjećaj koji pokreće svijet... Osjećaj dovoljno velik da pred njim posustaje sve...
Prvog velikog krijesa u selu sjećam se kao djevojka od jedanaest godina. Na prelasku iz djetinjeg u mladenačko doba, otkriveni su novi osjećaji, novi svijet za mene... Prve zaljubljenosti, sve je to bilo toliko očaravajuće baš poput onog visokog stupa vatre preda mnom, bila je to vatra koja bukti, donosi neke vlastite čari, jak plamen što na tren rasvijetli noć, osjeti se u hladnoj noći na licu... Ponovo sam gledala u nebo za onim plamtećim iskricama, ponovo su me uspjele zadiviti... Ali ta vatra bi izgorjela brzo, ostavljala je za sobom tek hrpu sivog pepela, ugarke koji su tinjali i gasili se, crne, pougljenjele komade drva, tako tužnu i sivu sliku...
Prvog osjećaja prave ljubavi sjećam se s šešnaest godina, dana kad sam srela svog anđela... Osjećaj drukčiji od sviju koje sam dotad upoznala, kao da su moje slutnje iz djetinjstva bile ostvarene, kao da je čitav moj život i moja potraga dobila smisao... Po prvi puta dotad spoznala sam što zapravo znači ta lijepa riječ "ljubav" i sve ono što se krije iza nje... I po prvi puta ostala sam bez riječi pred tim osjećajem, iako se trudim otad pronaći one prave da to opišem...
Naš prvi krijes, "vuzmenka", na kojoj smo bili bila je jučer... Zakasnili smo jer smo se izgubili negdje u ljubavi, vrijeme je ponovo postalo nevažno... Bila je kišna večer, no vatra je svejedno gorjela, plamen je već progutao sve do trena kad smo stigli... Ostali su tek temelji cijelog krijesa, no oni su gorjeli nekim posebnim sjajem, samo za nas. Nisam gledala u vatru. Onaj pravi plamen gorio je između mog anđela i mene, neugasiv, vječan, plamen prave ljubavi...
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.