Prvo sjećanje na običaj o kojem ću danas pisati potječe iz dana mog djetinjstva... Imala sam tad neke tri ili četiri godine, bila je noć prije Uskrsa, moja majka, brat i ja hodali smo od jedne "vuzmenke" do druge, malene hrpice granja ispred svake kuće gdje bi se ljudi okupljali i razgovarali... Uvijek sam voljela taj običaj, bilo je nešto posebno u njemu... Gledala sam u vatru, skakutala oko nje, promatrala kako plamen zahvaća granje, kako žeravica tinja, kako se iskre dižu u oblaku dima visoko u nebo... Cijelu godinu čekala bih taj dan, baš kao i ostala seoska djeca... Divila sam se jakom duhu vatre... Dok je suho granje mirno izgaralo, tu i tamo uz pucketanje, simbolizirajući nastanak novog života iz svog pepela... Iskrice su se dizale u nebo poput krijesnica, tražeći svoje sestrice zvijezde.
Prvo sjećanje na moju ideju o ljubavi dolazi također iz mojih djetnjih dana, no to nije bila ljubav iz priča, već je bilo više kao slutnja, naslućivala sam da ondje negdje postoji velik i snažan osjećaj koji pokreće svijet... Osjećaj dovoljno velik da pred njim posustaje sve...
Prvog velikog krijesa u selu sjećam se kao djevojka od jedanaest godina. Na prelasku iz djetinjeg u mladenačko doba, otkriveni su novi osjećaji, novi svijet za mene... Prve zaljubljenosti, sve je to bilo toliko očaravajuće baš poput onog visokog stupa vatre preda mnom, bila je to vatra koja bukti, donosi neke vlastite čari, jak plamen što na tren rasvijetli noć, osjeti se u hladnoj noći na licu... Ponovo sam gledala u nebo za onim plamtećim iskricama, ponovo su me uspjele zadiviti... Ali ta vatra bi izgorjela brzo, ostavljala je za sobom tek hrpu sivog pepela, ugarke koji su tinjali i gasili se, crne, pougljenjele komade drva, tako tužnu i sivu sliku...
Prvog osjećaja prave ljubavi sjećam se s šešnaest godina, dana kad sam srela svog anđela... Osjećaj drukčiji od sviju koje sam dotad upoznala, kao da su moje slutnje iz djetinjstva bile ostvarene, kao da je čitav moj život i moja potraga dobila smisao... Po prvi puta dotad spoznala sam što zapravo znači ta lijepa riječ "ljubav" i sve ono što se krije iza nje... I po prvi puta ostala sam bez riječi pred tim osjećajem, iako se trudim otad pronaći one prave da to opišem...
Naš prvi krijes, "vuzmenka", na kojoj smo bili bila je jučer... Zakasnili smo jer smo se izgubili negdje u ljubavi, vrijeme je ponovo postalo nevažno... Bila je kišna večer, no vatra je svejedno gorjela, plamen je već progutao sve do trena kad smo stigli... Ostali su tek temelji cijelog krijesa, no oni su gorjeli nekim posebnim sjajem, samo za nas. Nisam gledala u vatru. Onaj pravi plamen gorio je između mog anđela i mene, neugasiv, vječan, plamen prave ljubavi...
Post je objavljen 08.04.2007. u 18:11 sati.