Nedostaješ mi, anđele, teško mi je i priznati koliko... I noćas sam te potražila u snovima, i noćas sam cijelom svojom dušom bila u tvojem toplom zagrljaju, no jutrom me probudila ta hladna i bolna spoznaja- nisi tu, otvaraš oči toliko udaljen i shvaćaš isto- budimo se toliko daleko jedno od drugog. Još jedno jutro, izlazak sunca bio je prekrasan, još jednom je sunce prošaralo nebo crveno-narančasto-plamenim tonovima, a u mom srcu je gorjela samo jedna želja: da sve što sam u tom trenu osjećala, sve čemu sam se divila dijelim s tobom, najdraži moj... Da te zagrlim nježno i u poljupcu ti pružim dijelić moje duše...
Prolazi još jedan dan bez tebe... Malo mi znače sve ljepote koje uočavam oko sebe, ako ti nisi tu... Proljeće je donijelo svoje čari u moje malo selo i u grad: miris livada, jorgovana i cvijetova divljeg kestena, mnoštvo zelene boje, sunčeve zrake pletu svoju čipku sa sjenama u krošnjama drveća... Kulise tako lijepe za ljubav i sreću, a opet, sve mi se čini tako prazno kad nema mog anđela uz mene.
I znam- kad zađe sunce i ponovo oboji nebo i oblake zadnjim svojim zrakama, kad se pojave prve zvijezde na nebu, među njima ona neobična, naša, koja svakim danom sve jače plamti, uvijek mijenja svoju boju i način na koji svijetli, nekad mirno i postojano, nekad treperava, nemirnog sjaja, zvijezda koja toliko liči našoj ljubavi, s razlikom da se naša ljubav nikad, pa čak i kad vrijeme stane neće ugasiti, ponovo ću čekati tu noć sa čežnjom u sebi, i krenut ću na počinak samo s jednom željom- da jednog dana zaspim u naručju svog anđela. I tad ću te ponovo tražiti u snovima, sve moje misli, sve ono što jesam ići će tebi da te pazi i voli dok sanjaš...
Tako prolaze moji dani, jedan za drugim, sve do vremena kad će našem čekanju doći kraj, i moji dani prolaze u nadi i vjeri da će taj dan doći... Iako mi spoznaja da ne možemo biti zajedno uvijek kad to poželimo para srce, kada poželim da budemo jednom i tijelom, kad smo to srcem i dušom, kad poželim samo čuti tvoj glas, otkucaje tvoga srca, osjetiti tvoj miris, tvoj dah, čuvam svu onu nadu koja postoji u meni, čuvam svu onu ljubav koju osjećam da izdržim do idućeg susreta, do idućeg poljupca, do iduće naše male vječnosti.
Kad poželim da si tu... Kad poželim napustiti čitav svoj život kojeg živim i svijet u kojem se nalazim, samo da jednom zaspim u tvom naručju... Ipak ostajem, iako je taj ostanak bolan. Želim jednog dana izgraditi s tobom naš mali svijet, u kojem postojimo samo mi, no ne u stalnom bijegu i strahu, već svijet u kojem će postojati samo sreća, ljubav i sigurnost, lišen skrivanja i loših osjećaja... Iako u meni postoji samo želja da budem uz drugi dio svoje duše, tad sjetim neugasive i neizbrisive ljubavi koja gori u nama i tad sam odlučna još strpljivije čekati, čekati naše vrijeme koje polako, svakom sekundom koja prođe, dolazi... Čekati iduću malu vječnost sa svojim anđelom, u kojoj će pred ljubavi stati vrijeme... Čekati strpljivo i vjerno, kao sve ove dane, tjedne i mjesece dosad...
Proći će još jedan dan bez tebe... Sunce će još jednom ocrtati svoj krug na nebu. Proći će još jedan dan, u iščekivanju, no on će samo učiniti naše vrijeme bližim za još jedan dan.
Post je objavljen 18.04.2007. u 12:47 sati.