Se quedó la estrella
fija en aquel cielo.
En aquella rama,
la flor. En el viento
aquel quedó el pájaro
siempre prisionero.
Tu adiós infinito,
en mi pensamento;
tu llanto en mis labios;
tu voz en mi sueòo.
Y el corazón mío,
como un olvidado
y sombrío huerto,
sin ave ni estrella,
sin flor y sin cielo,
el corazón mío
se quedó desierto.
Luis Ruis
Jednom je stajala zvijezda
niti je vezale na plavom nebu
i ondje se uzdizala grana,
na toj grani mirisan cvijet.
U vjetru što je plesao zrakom
vjeèno zarobljena ptica.
Tvoje "zbogom" sa zvukom "zauvijek"
još uvijek odjekuje mislima mojim,
okus tvojih suza na mojim usnama
i tvoj glas još sretnem u snu.
I moje je srce
postalo zaboravljeno, sjenovito,
napušteno mjesto
tu više nema ni ptica ni zvijezda,
ni cvijeta ni neba
na mjestu mog srca
ostaje samo pustinja.
Athropa
*** Ova pjesma nema nikakve veze s mojim osjeæajima i dogaðajima u mom životu... Samo sam je smatrala jako lijepom, pa sam je ovdje stavila... Uz jako slobodan prijevod, više moju impresiju cijele pjesme...
Post je objavljen 23.04.2007. u 22:14 sati.