Zašto mi se čini da je beskraj tako malo, anđele??? Toliko puta sam ti rekla "Volim te u beskraj...". Zašto mi se čini to tako malo, malo prema onom što osjećam, malo prema onom što bih ti željela pružiti, malo prema onom što zaslužuješ??? Zašto mi vječnost zvuči tako kratko... Gotovo kao tren... Zašto mi se čini da više granice ne postoje, davno smo ih već prošli... Granice straha, granice razuma, granice onog pojmljivog, granice mašte...
Zašto mi se sve ovo što pišem čini tako besmisleno, znam da znaš sve ovo što ću napisati... Znam da osjećaš isto to... Vidim ti to u očima kad me gledaš, osjećam to u tvojim poljupcima... Sve ono što jesmo prožeto je tim osjećajem...
Jesmo li imalo drukčiji od svih drugih koji vole ili to samo želimo vjerovati??? Imamo li doista tu moć da krojimo bajke iz stvarnosti??? Ili smo još uvijek opijeni snovima??? U dubini sebe odgovor znam... Znam da samo rijetki, oni hrabri mogu okusiti pravu ljubav... Oni koji se usude dati cijelo svoje srce, čitavu svoju osobu na dar svojoj ljubavi... I znam, od početka sam znala... Za koga je moja duša došla na svijet...
Prošli dani... Bili su teški, doista. U idućima će možda biti određen put naše sudbine... Ne bojim se više. Želim sa tobom graditi neki novi svijet i neki novi život u kojem samo ljubav postoji... Jesam li sanjarka??? Jesam. Možda sanjam nešto neostvarivo, no mislim da su hrabri ljudi oni koji se usude živjeti svoje snove... Moj san si ti, ljubavi.
U svemu onom dobrom... I onom drugom... U sreći... U tuzi... Zauvijek...
Toliko mi se te riječi čine slabe... Ali želim te voljeti u beskraj, anđele moj...
Post je objavljen 08.03.2007. u 23:55 sati.