Ponovo ovdje... Neobično, prsti kao da su se odvikli od svoje tipkovnice, misli bježe, sve ih je teže uloviti, a opet onaj stari, poznat, toliko dobar osjećaj... I noćas ovdje ostavljam dijelić sebe, to nisam već dugo... Čini mi se da je vječnost prošla otad, ili bar jedan život... Neki drugi život...
Ponovo ovdje i ponovo ću, znam, pisati o onom što mi je najvažnije. Najvrijednije. O ljubavi... Beskrajnoj, jer i o noj sam u zadnjih nekoliko dana dobila nekoliko novih spoznaja. U jednom trenu došlo je do točke u kojoj sam djelićem svoje male duše uspijela naslutiti koliko je velik i jak taj osjećaj što neprestano raste u meni. U tom djeliću sekunde srce je skoro prepuklo na pola, nije moglo izdržati teret nad njim, bilo je premaleno, preslabo... U tom trenu sva ljubav u njemu postala je tolika da je ponovo otvorila novi svemir, novu dimenziju toj ljubavi. Bilo je to u trenu kad sam ti bila najpotrebnija, anđele moj, i trudila sam se biti uz tebe. Tvoja bol i moja je bol, od trenutka našeg obećanja pa do kraja vremena jedno smo, dijelimo sve, pa i ono loše. Osjećaj bespomoći, slabosti, strah da voljenu osobu izgubim... Sve to se slilo u suze dok sam držala svog anđela za ruku i molila Boga da sve s njim bude u redu, samo da bude bolje, neka mi dozvoli da ponesem i dijelić te boli...
Po prvi puta u tom trenu sam shvatila da ne bih podnijela da te izgubim, ne bih preživjela bez drugog dijela vlastitog srca i duše. Ne bih mogla bez tvoje ljubavi, sve ono lijepo što sam s tobom otkrila i upoznala pretvorilo bi se u pustinju i nikad više ne bih bila osoba sposobna voljeti, nikad više ne bih bila potpuna, ne bih bila ljudsko biće, već obična sjenka, prikaza. Sve ono dobro u meni si ti, i sve to bi nestalo, izblijedilo... Možda su dvije naše duše oduvijek i bile jedna, možda su zajedno došle na svijet i sad kad su jednom bile ponovo združene više ne mogu jedna bez druge...
Toliko se toga sad krije u mojim mislima i mojoj duši, no ne bih ti to bila sposobna izreći riječima, tek poljupcem, zagrljajem, nježnostima... Ne znam mogu li uopće reći koliko sam zahvalna da je naposlijetku sve bilo u redu i koliki je kamen zapravo pao s mog srca...
Još jednom sam postala svjesna da se želim brinuti za tebe i biti uz tebe kad bude najteže... Volim te...
I tako ponovo za svojom tipkovnicom i jedino što imam za reći je da te beskrajno volim, anđele moj...
P.S. Još uvijek osjećam tvoj miris u majici koju si mi ostavio... Još uvijek u njoj tražim djeliće tebe, podsjeća me na tvoju toplinu, nježno me obavija baš kao što me ti nježno obavijaš svojim zagrljajem kad smo zajedno... Tješi me kad u njoj osjetim čestice tvog mirisa, zapravo to više nije samo tvoj miris nego naš, tvoj i moj, ponovo upleteni u jednu cjelinu... Neizrecivo mi nedostaješ, ali znam... Još malo, još nekoliko dana do idućeg poljupca...
Post je objavljen 27.03.2007. u 22:18 sati.