Jeka tisine
utorak, 27.03.2007.
JOŠ NEKOLIKO RIJEČI...
Ponovo ovdje... Neobično, prsti kao da su se odvikli od svoje tipkovnice, misli bježe, sve ih je teže uloviti, a opet onaj stari, poznat, toliko dobar osjećaj... I noćas ovdje ostavljam dijelić sebe, to nisam već dugo... Čini mi se da je vječnost prošla otad, ili bar jedan život... Neki drugi život...
Ponovo ovdje i ponovo ću, znam, pisati o onom što mi je najvažnije. Najvrijednije. O ljubavi... Beskrajnoj, jer i o noj sam u zadnjih nekoliko dana dobila nekoliko novih spoznaja. U jednom trenu došlo je do točke u kojoj sam djelićem svoje male duše uspijela naslutiti koliko je velik i jak taj osjećaj što neprestano raste u meni. U tom djeliću sekunde srce je skoro prepuklo na pola, nije moglo izdržati teret nad njim, bilo je premaleno, preslabo... U tom trenu sva ljubav u njemu postala je tolika da je ponovo otvorila novi svemir, novu dimenziju toj ljubavi. Bilo je to u trenu kad sam ti bila najpotrebnija, anđele moj, i trudila sam se biti uz tebe. Tvoja bol i moja je bol, od trenutka našeg obećanja pa do kraja vremena jedno smo, dijelimo sve, pa i ono loše. Osjećaj bespomoći, slabosti, strah da voljenu osobu izgubim... Sve to se slilo u suze dok sam držala svog anđela za ruku i molila Boga da sve s njim bude u redu, samo da bude bolje, neka mi dozvoli da ponesem i dijelić te boli...
Po prvi puta u tom trenu sam shvatila da ne bih podnijela da te izgubim, ne bih preživjela bez drugog dijela vlastitog srca i duše. Ne bih mogla bez tvoje ljubavi, sve ono lijepo što sam s tobom otkrila i upoznala pretvorilo bi se u pustinju i nikad više ne bih bila osoba sposobna voljeti, nikad više ne bih bila potpuna, ne bih bila ljudsko biće, već obična sjenka, prikaza. Sve ono dobro u meni si ti, i sve to bi nestalo, izblijedilo... Možda su dvije naše duše oduvijek i bile jedna, možda su zajedno došle na svijet i sad kad su jednom bile ponovo združene više ne mogu jedna bez druge...
Toliko se toga sad krije u mojim mislima i mojoj duši, no ne bih ti to bila sposobna izreći riječima, tek poljupcem, zagrljajem, nježnostima... Ne znam mogu li uopće reći koliko sam zahvalna da je naposlijetku sve bilo u redu i koliki je kamen zapravo pao s mog srca...
Još jednom sam postala svjesna da se želim brinuti za tebe i biti uz tebe kad bude najteže... Volim te...
I tako ponovo za svojom tipkovnicom i jedino što imam za reći je da te beskrajno volim, anđele moj...
P.S. Još uvijek osjećam tvoj miris u majici koju si mi ostavio... Još uvijek u njoj tražim djeliće tebe, podsjeća me na tvoju toplinu, nježno me obavija baš kao što me ti nježno obavijaš svojim zagrljajem kad smo zajedno... Tješi me kad u njoj osjetim čestice tvog mirisa, zapravo to više nije samo tvoj miris nego naš, tvoj i moj, ponovo upleteni u jednu cjelinu... Neizrecivo mi nedostaješ, ali znam... Još malo, još nekoliko dana do idućeg poljupca...
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.