Dragi moji, Marina tj. njezin alter-ego Athropa se vratila. Možda tek na par dana, možda zauvijek, recimo: na neodređeno vrijeme. Ne mogi i ne želim opisivati zadnjih nekoliko dana, reći ću samo da su to bili dani koje sam uzela za promišljanje, odvajanje od cijelog svog života, većine svojih stresova i briga, no istovremeno odmaknula sam se i od svojih najvećih veselja te promatrala što je naposlijetku ostalo. Javio se nagovještaj praznine, taj strašan osjećaj koji vreba i čeka u mraku, da bi u idućem trenu u dnu svoje tad opustjele duše pronašla samo jedno, svoju istinsku bit- ljubav, no posve drukčiju od one o kojoj sam dosad pisala. Iskusila sam je samo na tren, no bila je potpunija, savršenija, jasnija od ičeg što sam osjetila ikad prije, bila je to čista ljubav, bez osjećaja tuge, čežnje, iako su se njihovi tonovi osjećali u njoj, iako su vječno bili prisutni, sad su je samo upotpunjavali, davali joj još jednu nijansu, jedan poseban ton u toj ljepoti. Dug me put vodio do tog trena, do tog gotovo materijalnog osjećaja, nekoliko neprospavanih noći, tjeskoba, tuga, suze, a opet, svjesna sam da je itekako vrijedilo toga. Kao da sam noćas vidjela svoje smirenje kojemu se toliko dugo opirem, okusila ga samo na tren i sad znam čemu zapravo težim, što tražim. Smisao i besmisao, kaos i red, radost i tuga. Nešto se noćas promijenilo, još uvijek nisam svjesna što je to, nešto je pronađeno, ponovo otkriveno, nešto što sam znala sve ovo vrijeme, no kao da je bilo zaboravljeno, usnulo duboko u meni. Budi se nešto novo, ovih dana iznova sam rušila i gradila dijelove sebe, rasipala sam djeliće tog mozaika da bi ih slagala u posve novu sliku, a ipak- bila je ista, nepromjenjiva, neizbrisiva. Noćas shvaćam tko sam zapravo, tko sam oduvijek bila, tko sam oduvijek željela biti. I nakon svega samo ti jedno želim reći, anđele, oduvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti... Svim onim što jesam.
Post je objavljen 24.03.2007. u 23:05 sati.