Pisao si o igri, o slaganju slagalica u jednu sliku... Djelići nas, sad stopljeni, čine nešto neizrecivo lijepo... Želiš sastavljati jedan san, želiš graditi kockicu po kockicu ljubavi da bi piramida koja bi nastala dosegla neizrecive visine i podigla se u oblake...
Želiš li vidjeti moju igru??? Još ponekad dijete, igranje je vještina koju nikad neću zaboraviti... Dođi, stvorit ću jedan svijet, samo za nas. Svijet u kojem vladaju naša pravila, naši zakoni, zakoni ljubavi...
Pruži mi ruku, primi me u zagrljaj i bit ću tvoje sve... Marioneta vođena ljubavi koju držiš na svojim nitima. Bit ću... Potrudit ću se biti... Tvoja radost, tvoj smijeh...
Jednom ću te povesti sa sobom da upoznaš moj mali svemir... Povest ću te na putovanje da vidiš to neobično mjesto, Svijet, s druge strane Razuma... Naučit ću te da letiš nošen sretnom misli...
Hoćeš li sa mnom igrati tu igru???
Hoćeš li... Podsjetit se sa mnom svih davno zaboravljenih vještina igre??? Ponovo povjerovati u Nestvarno, živjeti Bajke???
Hoćeš li???
Zalutati sa mnom, nestati, nije bitno kud... Okretati taj ringišpil u mojoj glavi kako samo ti znaš???
Hoćeš li... Zaboraviti na sve ono sivilo što nam ga je nametnuo Svijet??? Krenimo, krenimo u Svijet Boja, budimo slobodni i radosni u Ljubavi...
Budimo djeca, gledajmo na sve ono svakodnevno kao na magiju... Ostajmo zadivljeni, širom otvorenih očiju i srca za sve ono lijepo što nam život nosi...
Volimo, cijelim svojim srcima, čisto i naivno, bez ikakvih sumnji...
Neka Svijet bude naše igralište, Život naša igra, a Ljubav naša vodilja...
Post je objavljen 01.03.2007. u 21:41 sati.