Kao da po prvi put izgovaram te riječi, tiho, šapatom... Ipak ostaju tu negdje, osjećaju se u zraku, kao što se još uvijek osjeća tvoje prisustvo u sobi... Snažne i neizbrisive čuvat će vječno ovaj osjećaj... Neuništive... Ljubav mog života, rekla sam jedne večeri, vođena samo svojim osjećajima i izrekla sam ono što mi je u tom trenu bila najveća istina... Od tog dana nadalje shvaćam da osjećaji koji su me naveli da to izreknem bili su oni pravi, čisti i iskreni, moj razum pomalo prihvaća sve ono što srce već odavno zna...
Biti značenja mnogih stvari koje učinimo ili mnogih riječi koje izgovorimo postajemo svjesni tek kasnije, možda se dio čari svega krije u tom spoznavanju, otkrivanju ljepote i veličine svega... Mnoge prekrasne stvari koje smo proživjeli nastale su na upravo taj način... Nošeni ljubavlju zaboravili smo na strah, na sve ono što bi moglo pomutiti našu sreću i voljeli se, voljeli beskrajno, bez granica...
Srce je odavno znalo, a um je shvatio noćas u tvom zagrljaju- ne mogu zamisliti svoj život a da te ne volim, ne mogu zamisliti život bez nade da će jednom doći vrijeme kad ćemo se buditi jedno uz drugo, ne mogu zamisliti sebe i put kojim bi moja sudbina krenula da nisi ušao u moj život... A ipak, nakon svega tog jedino što ostaje, jedino što želim tvoja je sreća, tvoj smijeh, anđele...
Nikog drugog ne bih mogla ovakvo voljeti, shvatila sam noćas, u trenu kad bio si u mom zagrljaju, prstima sam ti prolazila preko lica i kose, pokušavajući upiti svaki pa i najmanji detalj koji čini moju voljenu osobu...
Ponovo je rastanak zadao bol duši, kao da je prostor u kojem sam dotad boravila postao tako velik, prazan i hladan... Dok sam promatrala svijeće kako lagano dogorijevaju i gase se i susprezala suze, shvatila sam da je naše svjetlo za razliku od tih svijeća neugasivo i vječno... Naše svjetlo je ljubav, ona prava... Možda sam noćas po prvi put shvatila... Što znače te riječi... Anđele, ljubav si mog života... I ljubav moje vječnosti.
Post je objavljen 14.03.2007. u 23:47 sati.