Prije pisanja ovog posta imam malu obavijest, ispričavam se svima onima koji prate moj blog zbog moje česte odsutnosti... Mislim da ću uzeti malo odmora u idućih par dana, srediti neke misli, možda uhvatiti nekoliko snova u dlan, osjetiti neke posve nove osjećanje i tek tada započeti s novim zapisima dnevnika jedne ljubavi...
Srce je oduvijek znalo, ne znam kako je to moguće, protivi se razumu, ali srce je uvijek znalo koga čeka... U onim hladnim noćima, u iščekivanju zore pod pokrivačem hladnoće, tjeskobe i straha, znala sam da si ondje negdje, da sad sanjaš, možda me tražiš u snu, i to mi je davalo nade... Kad sam gledala u zvijezde, sjajne, daleke i uzvišene, sanjala sam o svojoj ljubavi ispod njih... I znala sam... Oduvijek... Da negdje postojiš, anđele, iako se razum protivio svim tim maštarenjima mog srca...
Kad sam gledala u nebo, divila se plesu oblaka, ili tankoj čipki svjetlosti i sjene u krošnji nekog drveta, kad sam s nekim željela podijeliti taj poseban osjećaj kad mi je srce postalo prepuno ljepote... Opijeno, a ipak, kao da je u njemu postojala ta praznina... Praznina koja nije mogla biti popunjena sve dok prava ljubav nije ušla u moj život... Prava ljubav koju si mi ti nosio...
Jesam li te tražila u nekim drugim licima??? Jesam, gajila sam zablude, uvjeravala samu sebe da volim nekog drugog, no... Srce je oduvijek znalo, nikad se nije dalo, nije dopustilo da u njemu prebiva itko drugi osim osobe za koju postoji, osobi koja je oduvijek imala ključ moje duše, jer s njom je došla na svijet... Kad je razum izgubio nadu, kad su boli postale prevelike, kad su zadnje nade tonule, i tad je taj osjećaj, duboko u srcu šaputao: "On postoji... I voli te... Jednog dana, budeš li imala dovoljno strpljenja i vjere i ljubavi, naći ćeš ga... I voljeti više od svega...". Možda je to bila ta nit koja me držala između mraka i svjetlosti, koja me povukla sa samog ruba provalije... Srce je oduvijek znalo, taj osjećaj je uvijek bio tu, i tek sad, kako dani prolaze, postajem toga svjesna....
Srce je oduvijek znalo, bio je to osjećaj kojeg sam nekad pokušala zatomiti jer je nanosio previše boli... Kako voljeti nekog kad mu i ne znaš lice, ne znaš ime... Jedino što znaš je da je druga polovica tebe, tvog srca i duše... Da nosi iste osjećaje, da dijeli istu sudbinu... Taj osjećaj jednom se skoro ugasio, tad došao si ti i uskrisio ga svojim poljupcem, probudio me iz sna toliko nježno da nisam bila ni svjesna veličine ljubavi koja je počela buktjeti između nas...
Srce je oduvijek znalo, i kad je bilo najteže, i kad sam željela predati bitku, srce nikad nije dozvolilo poraz... Oduvijek me vodilo samo jednom, vodilo me tebi, svojoj jedinoj sreći...
Sad kad smo jedno polako shvaćam, oči mi se otvaraju i ostajem zadivljena... Srce je oduvijek znalo i uvijek će znati- moja si vječna, jedina i potpuna ljubav... Moj anđeo...
Post je objavljen 18.03.2007. u 22:57 sati.