Jeka tisine
nedjelja, 18.03.2007.
SRCE JE ODUVIJEK ZNALO...
Prije pisanja ovog posta imam malu obavijest, ispričavam se svima onima koji prate moj blog zbog moje česte odsutnosti... Mislim da ću uzeti malo odmora u idućih par dana, srediti neke misli, možda uhvatiti nekoliko snova u dlan, osjetiti neke posve nove osjećanje i tek tada započeti s novim zapisima dnevnika jedne ljubavi...
Srce je oduvijek znalo, ne znam kako je to moguće, protivi se razumu, ali srce je uvijek znalo koga čeka... U onim hladnim noćima, u iščekivanju zore pod pokrivačem hladnoće, tjeskobe i straha, znala sam da si ondje negdje, da sad sanjaš, možda me tražiš u snu, i to mi je davalo nade... Kad sam gledala u zvijezde, sjajne, daleke i uzvišene, sanjala sam o svojoj ljubavi ispod njih... I znala sam... Oduvijek... Da negdje postojiš, anđele, iako se razum protivio svim tim maštarenjima mog srca...
Kad sam gledala u nebo, divila se plesu oblaka, ili tankoj čipki svjetlosti i sjene u krošnji nekog drveta, kad sam s nekim željela podijeliti taj poseban osjećaj kad mi je srce postalo prepuno ljepote... Opijeno, a ipak, kao da je u njemu postojala ta praznina... Praznina koja nije mogla biti popunjena sve dok prava ljubav nije ušla u moj život... Prava ljubav koju si mi ti nosio...
Jesam li te tražila u nekim drugim licima??? Jesam, gajila sam zablude, uvjeravala samu sebe da volim nekog drugog, no... Srce je oduvijek znalo, nikad se nije dalo, nije dopustilo da u njemu prebiva itko drugi osim osobe za koju postoji, osobi koja je oduvijek imala ključ moje duše, jer s njom je došla na svijet... Kad je razum izgubio nadu, kad su boli postale prevelike, kad su zadnje nade tonule, i tad je taj osjećaj, duboko u srcu šaputao: "On postoji... I voli te... Jednog dana, budeš li imala dovoljno strpljenja i vjere i ljubavi, naći ćeš ga... I voljeti više od svega...". Možda je to bila ta nit koja me držala između mraka i svjetlosti, koja me povukla sa samog ruba provalije... Srce je oduvijek znalo, taj osjećaj je uvijek bio tu, i tek sad, kako dani prolaze, postajem toga svjesna....
Srce je oduvijek znalo, bio je to osjećaj kojeg sam nekad pokušala zatomiti jer je nanosio previše boli... Kako voljeti nekog kad mu i ne znaš lice, ne znaš ime... Jedino što znaš je da je druga polovica tebe, tvog srca i duše... Da nosi iste osjećaje, da dijeli istu sudbinu... Taj osjećaj jednom se skoro ugasio, tad došao si ti i uskrisio ga svojim poljupcem, probudio me iz sna toliko nježno da nisam bila ni svjesna veličine ljubavi koja je počela buktjeti između nas...
Srce je oduvijek znalo, i kad je bilo najteže, i kad sam željela predati bitku, srce nikad nije dozvolilo poraz... Oduvijek me vodilo samo jednom, vodilo me tebi, svojoj jedinoj sreći...
Sad kad smo jedno polako shvaćam, oči mi se otvaraju i ostajem zadivljena... Srce je oduvijek znalo i uvijek će znati- moja si vječna, jedina i potpuna ljubav... Moj anđeo...
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.