Jeka tisine
ponedjeljak, 05.03.2007.
NIKAD NISAM NAPUSTILA TVOJ ZAGRLJAJ...
Nikad nisam napustila tvoj zagrljaj... Tijelom smo ponovo tako daleko, a opet znam... Nikad nisi napustio moj zagrljaj, anđele... Ponovo u svom malom svijetu, drhtavi plamen svijeće osvjetljava mi tvoju sliku... Tješi me već sam pogled na taj voljeni lik... Daje mi osjećaj nekog neopisivog mira...
Nikad nisam napustila tvoj zagrljaj... Negdje duboko u sebi još uvijek te čvrsto držim u zagrljaju... Moj anđeo sanja... Pratim ritam tvog disanja i slušam otkucaje naših srdaca jedno do drugog... Poprimaju isti ritam, postaju jedno... Njihov zvukovi sad se isprepliću u savršenoj harmoniji... Moj anđeo sanja, držeći me čvrsto u naručju... A ja i ne želim nikud ići, želim zauvijek ostati u toj toplini, sigurnosti i miru... Dopuštaš mi da budem čuvarica tvojih snova... A ja te promatram, nježno, upijajući svaki detalj, svaki trenutak... Oči mi se sklapaju, postaju teške, poželim odlutati s tobom u livadu Snova, no ostajem budna ne želeći propustiti nijedan trenutak s tobom... Želim zauvijek ovako paziti na tebe... Lice ti je tako spokojno u snu... Na usnama ti ostaje smiješak... Sanjaš li nešto lijepo, anđele??? Kosa ti je počela dobivati malene kovrčice i poželim da te ponovo svega raščupam... Poželim ti dati milijun poljubaca u te usnule usne i oči... A ne usudim se, ne želim te probuditi... Moj anđeo sanja u mom naručju.
I kako da ne osjećam mir kad je sve ono meni najmilije na svijetu tu, u mom zagrljaju??? Kako da ne osjećam potpunu sreću??? Ponovo bdijem nad tvojim snovima, anđele, no ovaj put i tijelom uz tebe...
I još sad, iako si tako daleko, čujem otkucaje tvog srca, osjećam tvoj dah na svojoj koži, tvoju toplinu i nježnost tvoje kože... Nikad nisam napustila tvoj zagrljaj...
Kao da je prošla vječnost od tad, a ne tek jedan dan. Toliko se toga dogodilo... Jedna ljubav još je veća, prošli smo neke nove izazove i shvatili da sve možemo prevladati zajedno...
Ne mogu ti reći da nisam zbunjena, da me sve ne plaši... Ali istodobno, nikad nisam bila sigurnija u jedno- s tobom, jedini, želim provesti ostatak tog kratkog vremena zvanog moj život i još cijelu vječnost naon toga... Nikad neću prestati voljeti te... Nikad...
I postali smo svjesni još jednog obećanja, obećanja kojeg smo si dali... Obećali smo jedno drugom ljubav do vječnosti, i to je obećanje koje ću svim svojim srcem i snagom ostvarivati iz dana u dan...
Jedino što nosim iz ovog dana u sutra samo je moja ljubav za tebe... I to se nikad neće promijeniti... Volim te vječno.
Noćas ću ponovo potražiti svijet Snova, možda te pronađem ponovo ondje... Nježno ću ti dati jedan poljubac... I šapnuti ti tiho da nikad ni nisam i ne želim napustiti tvoj zagrljaj...
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.