Nakon nekoliko dana odmora, Athropa se vraća za svoju tipkovnicu, no noćas ne nosi zapise jedne ljubavi, već hrpu razbacanih misli, nešto još uvijek nepovezano i nesuvislo, tek naznake nečeg što će postati misao, tek jedan začetak ideje. Nekoliko dana odmora kojeg sam uzela zapravo i nisam provela u odmoru, već u nekim posve drugim svjetovima, svjetovima riječi, no ne mojih vlastitih... Nekoliko dana promišljanja, rušenja starih i gradnje posve novih svemira. Pisao si o tome kako si se zbog mene borio sa svojom najvećom snagom, svojom vjerom da bi se naposlijetku stopile, tvoja vjera i ja, i postale jedno... U posljednjih nekoliko dana promijenilo se nešto u meni, možda ponovo moj način razmišljanja, jer shvatila sam jednu stvar... Da bih te uspijela voljeti, da bi te uopće mogla smatrati dijelom sebe jedan drugi dio mene morao je nestati, potonuti negdje u magli... Nikad nisam požalila zbog toga, nikad se nisam osvrnula... Ali... Ipak se osjećam i više nego krivo jer ti nikad nisam dopustila da vidiš taj drugi dio mene, zapravo još jedan od nebrojeno njih... Oprosti mi, anđele, što si imao sudbinu zavoljeti vučicu, nespremnu da bude dio nečega, osobu koja vječito bježi, koja nikad ne pronalazi smirenje... Oprosti mi jer sam te ipak zavoljela, u beskraj, dovoljno da izbrišem dio onog što jesam, sve ono što nebi uspio razumjeti, sve ono čije te sjenke i danas uplaše, znam da se ponekad bojiš, anđele, da moj bi put ponovo mogao krenuti u mrak... Oprosti mi što te volim, više od svega što sam ikad mogla pojmiti, više od sebe, više sveg onog što sam ikad voljela...
Oprosti mi jer sam shvatila da vučicu još uvijek nosim u sebi, ponekad plahu, udaljenu od svijeta, samotnjakinju, a ponekad upravo nemilosrdnu, lovku čiji su plijen samo snovi, iluzije, no snovi koji najčešće nisu lijepi, koji u sebi nose samo tminu... A ipak, kad otvorim vrata one najmračnije sobe u sebi, ipak vidim svjetlo, svjetlo ljubavi, svjetlo koje si ti tu upalio...
Možda danas ponovo tražim onu pravu sebe, smatram da ne možeš istinski voljeti nekog ako ga ne poznaješ, zato i želim da me upoznaš, zato i sebe želim i samu sebe upoznati, zato, na kraju krajeva, toliko vremena provodim u proučavanju svakog i najmanjeg detalja koji te čini, samo da bih vidjela, upoznala, spoznala, razumijela i još više zavoljela osobu koja se nalazi preda mnom...
Oprosti mi na ovim razbacanim riječima, mislima koje gotovo da i ne slijede jedna drugu, možda kad se osjećaji smire, kad olujni vjetrovi u meni prestanu puhati na kraju i ja pronađem mir kojemu se toliko opirem... Vukovi su ipak stvoreni za slobodu, samo što je za mene prava sloboda postala onaj osjećaj kad se nalazim u tvom zagrljaju, kad te imam uz sebe i kad mi je duša naposlijetku slobodna...
Oprosti mi jer te volim, iznad granica vlastitih mogućnosti i razuma... Oprosti mi jer te volim toliko da ne znam više kako će mi srce izdržati toliko ljubavi...
Post je objavljen 22.03.2007. u 23:36 sati.