Jeka tisine
četvrtak, 22.03.2007.
OPROSTI MI...
Nakon nekoliko dana odmora, Athropa se vraća za svoju tipkovnicu, no noćas ne nosi zapise jedne ljubavi, već hrpu razbacanih misli, nešto još uvijek nepovezano i nesuvislo, tek naznake nečeg što će postati misao, tek jedan začetak ideje. Nekoliko dana odmora kojeg sam uzela zapravo i nisam provela u odmoru, već u nekim posve drugim svjetovima, svjetovima riječi, no ne mojih vlastitih... Nekoliko dana promišljanja, rušenja starih i gradnje posve novih svemira. Pisao si o tome kako si se zbog mene borio sa svojom najvećom snagom, svojom vjerom da bi se naposlijetku stopile, tvoja vjera i ja, i postale jedno... U posljednjih nekoliko dana promijenilo se nešto u meni, možda ponovo moj način razmišljanja, jer shvatila sam jednu stvar... Da bih te uspijela voljeti, da bi te uopće mogla smatrati dijelom sebe jedan drugi dio mene morao je nestati, potonuti negdje u magli... Nikad nisam požalila zbog toga, nikad se nisam osvrnula... Ali... Ipak se osjećam i više nego krivo jer ti nikad nisam dopustila da vidiš taj drugi dio mene, zapravo još jedan od nebrojeno njih... Oprosti mi, anđele, što si imao sudbinu zavoljeti vučicu, nespremnu da bude dio nečega, osobu koja vječito bježi, koja nikad ne pronalazi smirenje... Oprosti mi jer sam te ipak zavoljela, u beskraj, dovoljno da izbrišem dio onog što jesam, sve ono što nebi uspio razumjeti, sve ono čije te sjenke i danas uplaše, znam da se ponekad bojiš, anđele, da moj bi put ponovo mogao krenuti u mrak... Oprosti mi što te volim, više od svega što sam ikad mogla pojmiti, više od sebe, više sveg onog što sam ikad voljela...
Oprosti mi jer sam shvatila da vučicu još uvijek nosim u sebi, ponekad plahu, udaljenu od svijeta, samotnjakinju, a ponekad upravo nemilosrdnu, lovku čiji su plijen samo snovi, iluzije, no snovi koji najčešće nisu lijepi, koji u sebi nose samo tminu... A ipak, kad otvorim vrata one najmračnije sobe u sebi, ipak vidim svjetlo, svjetlo ljubavi, svjetlo koje si ti tu upalio...
Možda danas ponovo tražim onu pravu sebe, smatram da ne možeš istinski voljeti nekog ako ga ne poznaješ, zato i želim da me upoznaš, zato i sebe želim i samu sebe upoznati, zato, na kraju krajeva, toliko vremena provodim u proučavanju svakog i najmanjeg detalja koji te čini, samo da bih vidjela, upoznala, spoznala, razumijela i još više zavoljela osobu koja se nalazi preda mnom...
Oprosti mi na ovim razbacanim riječima, mislima koje gotovo da i ne slijede jedna drugu, možda kad se osjećaji smire, kad olujni vjetrovi u meni prestanu puhati na kraju i ja pronađem mir kojemu se toliko opirem... Vukovi su ipak stvoreni za slobodu, samo što je za mene prava sloboda postala onaj osjećaj kad se nalazim u tvom zagrljaju, kad te imam uz sebe i kad mi je duša naposlijetku slobodna...
Oprosti mi jer te volim, iznad granica vlastitih mogućnosti i razuma... Oprosti mi jer te volim toliko da ne znam više kako će mi srce izdržati toliko ljubavi...
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.