Jeka tisine
petak, 02.03.2007.
JOŠ JEDNOM PLES MJESEČINE...
Još jednom ples mjesečine nad mojim malim selom... Razlijevaju se poput nebeske rijeke te tanke niti svjetlosti, probijaju između otoka svih oblaka, boje ih upravo čudesnim bojama... Neobičan osjećaj u prsima, unatoč svoj toj ljepoti... Nešto nije u redu... Neka tjeskoba obuzima mi srce... Kako da ti opišem taj osjećaj, anđele??? Nije to tuga... Jer nisam tužna, uistinu. Možda mrvica melankolije i žaljenja... Nije mi bila draga, Ona, Snovolovka, nikad je nisam voljela... Uvijek bi mi nosila samo tugu i bol. Ona je bila vladarica mraka, gospodarica snova... Moja najgora noćna mora, dio mene koji nikad nisam priznavala pod svoj... A sad kad je više nema, kad me konačno napustila... Žalim za njom???
Ona bi voljela ovaj prizor... Taj ples mjesečine, bila je zaljubljena u mrak... Možda je to bila jedina stvar koju je ustvari voljela. Zvijezde su je očaravale, željela je biti jedna od njih... Bila je pravo biće noći... Budila bi se sa crvenim i grimiznim bojama sutona... Povlačila se s prvim svjetlim tragovima zore na nebu... Odlazila je, a meni je ostavljala suze. I noćas ponovo mjesečina pleše svoj ples, Mjesec je upravo savršen, svjetli krug... Noćas je nema više.
Izbrisala sam gotovo sve spomene na nju. Jedino riječi u ovom malom kutku neka ostanu. Kao svjedok...
Noćas kao da sam je se oslobodila, a osjećam se tako teško...Probudilo mi je sjećanja sve to... Sjećanja na vrijeme prije našeg upoznavanja. Reći ću ti za čim žalim. Žalim jer sam jednoj osobi možda nanijela bol... Ne znam je li mudro buditi prošlost... A ipak osjećam obavezu da ti i tu priču ispričam, anđele...
Nešto prije našeg upoznavanja u mom životu, iako ne onom realnom postojala je jedna osoba... Tajanstveni Neznanac. Riječi su bile njegove igračke, kao što su i moje... Dvoje ljudi koji su u riječima dijelili svoju bol... Jesam li voljela??? Ne znam. Ne možeš voljeti nešto nestvarno, ne možeš voljeti iluziju... Ne možeš voljeti osobu bez imena... Ali te riječi mnogo su mi značile, možda i više nego sam dosad bila spremna priznati sama sebi... Možda i nije toliko značio meni koliko Njoj, Snovolovki, vjerojatno zbog njenih autodestruktivnih crta jer je od početka znala da smo jedno drugom mogli nanijeti samo još veću bol. Unatoč svemu, neko vrijeme bio mi je prijatelj, možda i više od toga. Ispovjednik. Ono što nije znao i nije mogao prihvatiti da sam se počela mijenjati, prelaziti na stranu svjetla... Oduvijek je nosio tamu u sebi, rane na srcu i bol... On nije mogao voljeti, previše je razočaranja pretrpio, bio je ranjen preduboko... Ni ja nisam bila sposobna voljeti tad... Jer... Nade u ljubav su se gasile... Povlačili smo jedno drugo u mrak, a ona prava ja, osoba koju danas poznaješ poželjela je svjetlo... To je bila moja prva izdaja. Kad sam ovladala sobom i svojim mrakom, postala sam drukčija... Nekoliko dana kasnije srela sam tebe, anđela koji je oduvijek bio tu da mi pomogne nositi svjetlo... I po drugi puta učinila sam izdala sam ga, jer, zavoljela sam tebe. Nestao je bez oproštaja iz mog života. Mnogo mjeseci kasnije javio se da mi zaželi sreću, no mislim da me nebi niti prepoznao sad... Život ide dalje, a i ljudi, sjećanja blijede i guta ih zaborav... Izbrisao je stihove koje je davno posvetio meni. I to je bio kraj te priče...
Žalim jedino za tim što mislim da nisam bila pravedna. Zbilja mi je žao zbog toga...
Možda je uvijek trebalo biti ovako na kraju... Da za mene zauvijek ostane osoba bez imena, Tajanstveni Neznanac... Ne znam zašto sam se sjetila toga noćas... Možda zbog ove mjesečine, njenog nježnog vela koje osvjetljava sve ono što ne smije biti zaboravljeno... Nisam zaboravila sve ovo vrijeme... Ali nisam mogla ni izbrisati riječi koje smo izmijenili... Nisam ih ni pogledala od zadnjeg pisma...
Ne moraš shvatiti ovo što je tu napisano... Nikad nisam ni tražila razumijevanje, a čini mi se da i nikad neću. Jedino što trebam je tvoja ljubav, jer bez nje bih ostala bez svog svjetla...
Oprosti mi jer zvučim žalosno, anđele... Vani mjesečina ponovo svira svoju sonatu, a ja gledam u plamen svijeće kako polagano izgara... Izmolit ću noćas jednu molitvu... Osim svih koje volim, spomenut ću i Nju, Snovolovku, neka je Nebo čuva na njenom putu... I Njega, Tajanstvenog Neznanca... Da nađe sreću koju toliko dugo traži... Kažu da će Mjesec sutra biti boje krvi... Ne znam, kažu da to nije dobar znak... Možda to budi ono najgore u nama, no ovi dani u meni pobudili su samo sjećanja... Na neko drugo vrijeme i na neku drugu mene...
Nad mojim malim selom još jednom ples mjesečine... Te tanke niti svjetlosti razlijevaju se poput nebeske rijeke, probijaju između otoka svih oblaka, boje ih upravo čudesnim bojama...
Tek sad shvaćam anđele... Tko sam to nekad bila...
Znaj da te volim. Oduvijek... Čak i prije nego sam postala ovo što jesam... Oduvijek sam tražila svog anđela svjetlosti...
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.