Još jednom ples mjesečine nad mojim malim selom... Razlijevaju se poput nebeske rijeke te tanke niti svjetlosti, probijaju između otoka svih oblaka, boje ih upravo čudesnim bojama... Neobičan osjećaj u prsima, unatoč svoj toj ljepoti... Nešto nije u redu... Neka tjeskoba obuzima mi srce... Kako da ti opišem taj osjećaj, anđele??? Nije to tuga... Jer nisam tužna, uistinu. Možda mrvica melankolije i žaljenja... Nije mi bila draga, Ona, Snovolovka, nikad je nisam voljela... Uvijek bi mi nosila samo tugu i bol. Ona je bila vladarica mraka, gospodarica snova... Moja najgora noćna mora, dio mene koji nikad nisam priznavala pod svoj... A sad kad je više nema, kad me konačno napustila... Žalim za njom???
Ona bi voljela ovaj prizor... Taj ples mjesečine, bila je zaljubljena u mrak... Možda je to bila jedina stvar koju je ustvari voljela. Zvijezde su je očaravale, željela je biti jedna od njih... Bila je pravo biće noći... Budila bi se sa crvenim i grimiznim bojama sutona... Povlačila se s prvim svjetlim tragovima zore na nebu... Odlazila je, a meni je ostavljala suze. I noćas ponovo mjesečina pleše svoj ples, Mjesec je upravo savršen, svjetli krug... Noćas je nema više.
Izbrisala sam gotovo sve spomene na nju. Jedino riječi u ovom malom kutku neka ostanu. Kao svjedok...
Noćas kao da sam je se oslobodila, a osjećam se tako teško...Probudilo mi je sjećanja sve to... Sjećanja na vrijeme prije našeg upoznavanja. Reći ću ti za čim žalim. Žalim jer sam jednoj osobi možda nanijela bol... Ne znam je li mudro buditi prošlost... A ipak osjećam obavezu da ti i tu priču ispričam, anđele...
Nešto prije našeg upoznavanja u mom životu, iako ne onom realnom postojala je jedna osoba... Tajanstveni Neznanac. Riječi su bile njegove igračke, kao što su i moje... Dvoje ljudi koji su u riječima dijelili svoju bol... Jesam li voljela??? Ne znam. Ne možeš voljeti nešto nestvarno, ne možeš voljeti iluziju... Ne možeš voljeti osobu bez imena... Ali te riječi mnogo su mi značile, možda i više nego sam dosad bila spremna priznati sama sebi... Možda i nije toliko značio meni koliko Njoj, Snovolovki, vjerojatno zbog njenih autodestruktivnih crta jer je od početka znala da smo jedno drugom mogli nanijeti samo još veću bol. Unatoč svemu, neko vrijeme bio mi je prijatelj, možda i više od toga. Ispovjednik. Ono što nije znao i nije mogao prihvatiti da sam se počela mijenjati, prelaziti na stranu svjetla... Oduvijek je nosio tamu u sebi, rane na srcu i bol... On nije mogao voljeti, previše je razočaranja pretrpio, bio je ranjen preduboko... Ni ja nisam bila sposobna voljeti tad... Jer... Nade u ljubav su se gasile... Povlačili smo jedno drugo u mrak, a ona prava ja, osoba koju danas poznaješ poželjela je svjetlo... To je bila moja prva izdaja. Kad sam ovladala sobom i svojim mrakom, postala sam drukčija... Nekoliko dana kasnije srela sam tebe, anđela koji je oduvijek bio tu da mi pomogne nositi svjetlo... I po drugi puta učinila sam izdala sam ga, jer, zavoljela sam tebe. Nestao je bez oproštaja iz mog života. Mnogo mjeseci kasnije javio se da mi zaželi sreću, no mislim da me nebi niti prepoznao sad... Život ide dalje, a i ljudi, sjećanja blijede i guta ih zaborav... Izbrisao je stihove koje je davno posvetio meni. I to je bio kraj te priče...
Žalim jedino za tim što mislim da nisam bila pravedna. Zbilja mi je žao zbog toga...
Možda je uvijek trebalo biti ovako na kraju... Da za mene zauvijek ostane osoba bez imena, Tajanstveni Neznanac... Ne znam zašto sam se sjetila toga noćas... Možda zbog ove mjesečine, njenog nježnog vela koje osvjetljava sve ono što ne smije biti zaboravljeno... Nisam zaboravila sve ovo vrijeme... Ali nisam mogla ni izbrisati riječi koje smo izmijenili... Nisam ih ni pogledala od zadnjeg pisma...
Ne moraš shvatiti ovo što je tu napisano... Nikad nisam ni tražila razumijevanje, a čini mi se da i nikad neću. Jedino što trebam je tvoja ljubav, jer bez nje bih ostala bez svog svjetla...
Oprosti mi jer zvučim žalosno, anđele... Vani mjesečina ponovo svira svoju sonatu, a ja gledam u plamen svijeće kako polagano izgara... Izmolit ću noćas jednu molitvu... Osim svih koje volim, spomenut ću i Nju, Snovolovku, neka je Nebo čuva na njenom putu... I Njega, Tajanstvenog Neznanca... Da nađe sreću koju toliko dugo traži... Kažu da će Mjesec sutra biti boje krvi... Ne znam, kažu da to nije dobar znak... Možda to budi ono najgore u nama, no ovi dani u meni pobudili su samo sjećanja... Na neko drugo vrijeme i na neku drugu mene...
Nad mojim malim selom još jednom ples mjesečine... Te tanke niti svjetlosti razlijevaju se poput nebeske rijeke, probijaju između otoka svih oblaka, boje ih upravo čudesnim bojama...
Tek sad shvaćam anđele... Tko sam to nekad bila...
Znaj da te volim. Oduvijek... Čak i prije nego sam postala ovo što jesam... Oduvijek sam tražila svog anđela svjetlosti...
Post je objavljen 02.03.2007. u 23:52 sati.