Ostao je tvoj otisak na mom jastuku, kao spomen da prije nekoliko trenutaka bio si tu, uz mene, držao si me čvrsto u svom zagrljaju i šaputao mi da me voliš... Ostao je tvoj otisak na mom jastuku i čestice tvog mirisa, još uvijek dijelić tvoje topline... Još uvijek mi u glavi odzvanjaju tvoje riječi, još uvijek na meni gore tvoji poljupci... A ti si negdje sad daleko... Ipak te osjećam...
Još više smo jedno nakon današnjeg dana, znam da jedno smo oduvijek (i bit ćemo to zauvijek) ali bilo te tako teško pustiti noćas...
Jedina želja koja je ostala... Jedina nada... Bila je ono vrijeme u kojem ćemo moći zaspati jedno drugom u zagrljaju, vrijeme u kojem ćemo moći zaboraviti na satove, zauvijek u svom malom svijetu i svojoj maloj vječnosti... Ta misao dala mi je snage da noćas ne osjećam tugu... Osjećala bih se krivo da nosim žalost u srcu nakon jednog predivnog dana... I da, znam da sam sebična jer te uvijek želim uz sebe i nezahvalna jer mi je ovo vrijeme koje provodimo zajedno jednostavno premalo. I znam da vjerojatno premalo cijenim svaki trenutak s tobom, iako već sad osjećam beskrajnu zahvalnost na tome... I beskrajnu zahvalnost što nam je možda Nebo, možda Sudbina, a možda Slučaj omogućio da se dva naša puta ukrste i zauvijek upletu u jedno... Zahvalna na svakoj toj dragocjenoj sekundi koja mi toliko znači da je smatram ukradenim vremenom, jer obični smrtnici ne bi trebali osjećati takvu sreću... Zahvalna jer postojiš, jer si tu, stvaran... Zahvalna na svakom tvojem dahu i otkucaju srca... Zahvalna na svakom tvom poljupcu, svakoj riječi, svakom dodiru i nježnosti...
A ipak, osjećam se tako nezahvalno kad pogledam u taj tvoj otisak na mom jastuku, mjesto u kojem si bio, i osjetim želju da si ponovo tu... Da te privijem k sebi i nikad te više ne pustim... Znam da ponovo tražim previše... Znam da ponovo sanjam...
I umjesto tebe, sad k sebi privijam taj jastuk, toliko je hladan, nema tvoju toplinu i nježnost... No već sam trag tvoje prisutnosti kojeg si ostavio na njemu tješi me... Postajem svjesna da si uvijek uz mene, baš kao što sam i ja uz tebe... Zauvijek jedno, anđele...
Ostao je tvoj otisak na mom jastuku, znak da bio si ovdje, u mom zagrljaju... Ali još veći znak i trag ostavio si na mojem srcu- još jednom u njega upisao si ime ljubavi...
Post je objavljen 11.03.2007. u 23:33 sati.