Jeka tisine
petak, 16.02.2007.
MIR, MOJ POTPUNI MIR...
Trenutak prije nego sam potpuno smirila tijelo i oslobodila misli gledala sam u mrak svoje sobe... Teško je opisati kakve sve osjećaje ta mala prostorija skriva... Do mene moj jastuk (je li na njemu još uvijek ostao tvoj otisak???) a oko mene tisuću podsjetnika na tebe... Još uvijek se opirem stanju mirovanja, možda su nestalnost, previranja i kaos uvijek bili dio mene, tekli mi u krvi... Usredotočujem se na svoj dah, slušam otkucaje srca i to me smiruje... Daje mi ritam. Sklapam oči.
Šapućem u sebi tu formulu koja bi me trebala potpuno smirti, no misli mi lete i... Na zatvorenim kapcima očiju projiciraju se slike... Toliko žive, no lete, vidim ih samo na djelić sekunde... Bježe. I u djeliću onog mog imaginarnog snoviđenja vidim tebe... Vidim nas. I znam da si uz mene u ovome trenu. Svjesnija toga nego ikada prije... Shvaćaš li i ti da sam upravo u ovom trenutku sve svoje misli i osjećaje poslala tebi, da si u ovom trenu ti postao moja duša??? Da si u ovom trenu ti moj mir, moj potpuni mir???
Dugo sam tražila smirenje, dugo sam pisala o nemiru, o traženju. Dugo sam bila u pokretu, u vječitoj igri nadanja i razočaranja, dugo bez ijedne sekunde mirovanja. Dugo sam na svoj život gledala kao na bure i zatišja, a sad po prvi put u životu vidim svoje smirenje, svoj mir...
Mir i sigurnost u kojima nema mjesta za išta loše, nema mjesta za tjeskobe, tuge, nema mjesta za osjećaj gorčine... Ispunjenost, po prvi puta bez te goleme praznine u sebi... Nekad mi se činilo da mi je usred srca pustinja, beskrajne ravnice ispunjene pijeskom koje vjetar prevrće, ljepota, no bez životnosti, bez ljubavi, bez te čarobne moći koja bi pretvorila tu pustinju u oazu... Dugo mi se činilo da sam osuđena na lutanja, da je moja sudbina biti poput vjetra, kretati se valovima zraka, nemirna i neuhvatljiva, ljudima nevidljiva i daleka, no vječito pisutna, što u nježnim lelujanjima, što u orkanskim naletima što nose sve pred sobom...
No... To nije moja sudbina. Moja sudbina bila je da tražim. Da nađem ono što nedostaje. I da otkrijem svoj pravi mir, ne tek prolazno smirenje, već svoje utočište koje će me činiti sigurnom i mirnom čak i ako se oko mene budu dizale bure... Moj vječni mir. Mir u beskrajnoj ljubavi...
Jedina moja misao u ovom trenu si ti, misao koju i ne želim spriječiti, zaustaviti, već puštam da leti oko mene, obavija mi tijelo i grije srce.
Ležim tako u mraku, i pokušavam u tom miru prizvati osjećaj tvog zagrljaja... Okus tvog poljupca...
Jedino što osjećam je mir. Mir i beskonačna ljubav za tebe, anđele moj.
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.