Trenutak prije nego sam potpuno smirila tijelo i oslobodila misli gledala sam u mrak svoje sobe... Teško je opisati kakve sve osjećaje ta mala prostorija skriva... Do mene moj jastuk (je li na njemu još uvijek ostao tvoj otisak???) a oko mene tisuću podsjetnika na tebe... Još uvijek se opirem stanju mirovanja, možda su nestalnost, previranja i kaos uvijek bili dio mene, tekli mi u krvi... Usredotočujem se na svoj dah, slušam otkucaje srca i to me smiruje... Daje mi ritam. Sklapam oči.
Šapućem u sebi tu formulu koja bi me trebala potpuno smirti, no misli mi lete i... Na zatvorenim kapcima očiju projiciraju se slike... Toliko žive, no lete, vidim ih samo na djelić sekunde... Bježe. I u djeliću onog mog imaginarnog snoviđenja vidim tebe... Vidim nas. I znam da si uz mene u ovome trenu. Svjesnija toga nego ikada prije... Shvaćaš li i ti da sam upravo u ovom trenutku sve svoje misli i osjećaje poslala tebi, da si u ovom trenu ti postao moja duša??? Da si u ovom trenu ti moj mir, moj potpuni mir???
Dugo sam tražila smirenje, dugo sam pisala o nemiru, o traženju. Dugo sam bila u pokretu, u vječitoj igri nadanja i razočaranja, dugo bez ijedne sekunde mirovanja. Dugo sam na svoj život gledala kao na bure i zatišja, a sad po prvi put u životu vidim svoje smirenje, svoj mir...
Mir i sigurnost u kojima nema mjesta za išta loše, nema mjesta za tjeskobe, tuge, nema mjesta za osjećaj gorčine... Ispunjenost, po prvi puta bez te goleme praznine u sebi... Nekad mi se činilo da mi je usred srca pustinja, beskrajne ravnice ispunjene pijeskom koje vjetar prevrće, ljepota, no bez životnosti, bez ljubavi, bez te čarobne moći koja bi pretvorila tu pustinju u oazu... Dugo mi se činilo da sam osuđena na lutanja, da je moja sudbina biti poput vjetra, kretati se valovima zraka, nemirna i neuhvatljiva, ljudima nevidljiva i daleka, no vječito pisutna, što u nježnim lelujanjima, što u orkanskim naletima što nose sve pred sobom...
No... To nije moja sudbina. Moja sudbina bila je da tražim. Da nađem ono što nedostaje. I da otkrijem svoj pravi mir, ne tek prolazno smirenje, već svoje utočište koje će me činiti sigurnom i mirnom čak i ako se oko mene budu dizale bure... Moj vječni mir. Mir u beskrajnoj ljubavi...
Jedina moja misao u ovom trenu si ti, misao koju i ne želim spriječiti, zaustaviti, već puštam da leti oko mene, obavija mi tijelo i grije srce.
Ležim tako u mraku, i pokušavam u tom miru prizvati osjećaj tvog zagrljaja... Okus tvog poljupca...
Jedino što osjećam je mir. Mir i beskonačna ljubav za tebe, anđele moj.
Post je objavljen 16.02.2007. u 23:09 sati.