Jeka tisine
subota, 10.02.2007.
10. veljače
Sjedim na krevetu i ponovo lutam u mislima. Neobičan osjećaj, ali ovakvo smirenje odavno nisam osjećala. Kao da sam prestala biti marioneta, preobrazila se u nešto jače, samostalnije. Bila sam vezana tim tankim, no čeličnim nitima, možda još uvijek jesam, ali sada one ne ograničavaju moj pokret. Kidaju se poput paukove mreže u hladno jesenje jutro s sitnim, malim kapljicama što sjaje na njoj...
Moje niti... Ono što me sprječavalo... Strahovi??? Duhovi iz prošlosti??? Žaljenje??? Zašto??? Čemu sve to??? Čemu se više mučiti i dopuštati prošlosti da uništava ono lijepo u sadašnjosti??? Zašto da više dopuštam sablastima da me proganjaju kada više i ne želim bježati???
Kao da je dio mene konačno zacijelio. Rane su se zatvorile, sad gledam svoje ožiljke i... Nosim ih ponosno. Ne skrivam ih više.
Čemu iznova i iznova voditi iste one unutrašnje borbe??? Ponovo i ponovo ponavljati iste greške??? Krećem drugim putem. Učim.
Pokušat ću sve izgraditi iznova, sa sobom noseći samo jedno. Jednu ljubav, ljubav o kojoj sam toliko pisala, ljubav koja je bila moj oslonac i utjeha. Ljubav koja me učinila snažnijom, ljubav čije ime nosim na stjegovima. Ljubav za svog anđela... Anđela koji je sve ovo vrijeme bio uz mene...
I... Nikad neću napustiti svoje male svjetove... Svoja sanjarenja, svoje boje... Nikada neću napustiti svoje riječi i potrebu da ih prenesem, da ih izbacim iz srca, nikada neću napustiti tipke svoje tipkovnice ni niti će me ikad prestati očaravati zvuk kad ih moji prsti počinju dodirivati... U ritmu mojih misli... I odjednom, preda mnom materijalizacija onog što osjećam... Nikad to neću prestati smatrati magičnim.
Znam da sam dugo pisala isključivo o ljubavi... Jer se u meni događalo jako puno stvari koje i nisam mogla ni razumjeti do kraja, a još manje opisati.
A i... Ljubav koju sam osjećala rasla je, cvjetala i razvijala se... Toliko je divnih trenutaka i osjećaja bilo da sam ih morala sačuvati od zaborava... Još uvijek imam tu potrebu.
Ono što se promijenilo... Želim ljudima gledati u oči. Bez straha od onog što će vidjeti u njima. Mičem svu onu sjetu i tugu iz njih.
Ne želim više žaliti. Prestajem s tim... Ne želim više provoditi bezbrojne noći u tišini i sa davnim duhovima koji me opsjedaju. Ne.
Znam da nikad neću biti poput ostalih. Možda je to i dobra stvar. Znam da u sebi nosim nešto beskrajno nemirno, duh vjetra sa sjevera što divlje šiba poljima... A istodobno, nosim i nježni proljetni lahor što nosi mirise livada... Nosim u sebi plavetnilo mora i okus soli, nosim u sebi neobuzdane brzace, ali i mirna jezera... Nosim u sebi vatru... Plam što bukti i izgara koji se smiruje i pretvara u tek maleni ugarak, ali sa žarom koji je spreman dati toliko svjetlosti i topline... I, naposlijetku, nosim u sebi zemlju... Oduvijek sam bila dijete livada i šuma i voljela zelenilo, ali i smeđi beskraj polja... Dijete sam sela... Sivilo i smog velegrada tamne nisu za mene... Nebo je još uvijek moja livada, a zvijezde moje prijateljice...
I na kraju, sve ono što jesam, ne bi bilo ništa... Bez druge, bolje polovice mene. Moje ljubavi. Mog anđela. Ljubavi o kojoj sam dosad ispisivala stranice i stranice... I o kojoj ću ispisivati nova i nova poglavlja svog života...
Danas se oslobađam iz paukove mreže... Lome se tanke niti Tuge i Očaja, Tjeskobe i Žaljenja...
Širim svoja krila i letim... Konačno slobodna.
Letim u Nebo... Negdje daleko... Svom anđelu...
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.