Sjedim na krevetu i ponovo lutam u mislima. Neobičan osjećaj, ali ovakvo smirenje odavno nisam osjećala. Kao da sam prestala biti marioneta, preobrazila se u nešto jače, samostalnije. Bila sam vezana tim tankim, no čeličnim nitima, možda još uvijek jesam, ali sada one ne ograničavaju moj pokret. Kidaju se poput paukove mreže u hladno jesenje jutro s sitnim, malim kapljicama što sjaje na njoj...
Moje niti... Ono što me sprječavalo... Strahovi??? Duhovi iz prošlosti??? Žaljenje??? Zašto??? Čemu sve to??? Čemu se više mučiti i dopuštati prošlosti da uništava ono lijepo u sadašnjosti??? Zašto da više dopuštam sablastima da me proganjaju kada više i ne želim bježati???
Kao da je dio mene konačno zacijelio. Rane su se zatvorile, sad gledam svoje ožiljke i... Nosim ih ponosno. Ne skrivam ih više.
Čemu iznova i iznova voditi iste one unutrašnje borbe??? Ponovo i ponovo ponavljati iste greške??? Krećem drugim putem. Učim.
Pokušat ću sve izgraditi iznova, sa sobom noseći samo jedno. Jednu ljubav, ljubav o kojoj sam toliko pisala, ljubav koja je bila moj oslonac i utjeha. Ljubav koja me učinila snažnijom, ljubav čije ime nosim na stjegovima. Ljubav za svog anđela... Anđela koji je sve ovo vrijeme bio uz mene...
I... Nikad neću napustiti svoje male svjetove... Svoja sanjarenja, svoje boje... Nikada neću napustiti svoje riječi i potrebu da ih prenesem, da ih izbacim iz srca, nikada neću napustiti tipke svoje tipkovnice ni niti će me ikad prestati očaravati zvuk kad ih moji prsti počinju dodirivati... U ritmu mojih misli... I odjednom, preda mnom materijalizacija onog što osjećam... Nikad to neću prestati smatrati magičnim.
Znam da sam dugo pisala isključivo o ljubavi... Jer se u meni događalo jako puno stvari koje i nisam mogla ni razumjeti do kraja, a još manje opisati.
A i... Ljubav koju sam osjećala rasla je, cvjetala i razvijala se... Toliko je divnih trenutaka i osjećaja bilo da sam ih morala sačuvati od zaborava... Još uvijek imam tu potrebu.
Ono što se promijenilo... Želim ljudima gledati u oči. Bez straha od onog što će vidjeti u njima. Mičem svu onu sjetu i tugu iz njih.
Ne želim više žaliti. Prestajem s tim... Ne želim više provoditi bezbrojne noći u tišini i sa davnim duhovima koji me opsjedaju. Ne.
Znam da nikad neću biti poput ostalih. Možda je to i dobra stvar. Znam da u sebi nosim nešto beskrajno nemirno, duh vjetra sa sjevera što divlje šiba poljima... A istodobno, nosim i nježni proljetni lahor što nosi mirise livada... Nosim u sebi plavetnilo mora i okus soli, nosim u sebi neobuzdane brzace, ali i mirna jezera... Nosim u sebi vatru... Plam što bukti i izgara koji se smiruje i pretvara u tek maleni ugarak, ali sa žarom koji je spreman dati toliko svjetlosti i topline... I, naposlijetku, nosim u sebi zemlju... Oduvijek sam bila dijete livada i šuma i voljela zelenilo, ali i smeđi beskraj polja... Dijete sam sela... Sivilo i smog velegrada tamne nisu za mene... Nebo je još uvijek moja livada, a zvijezde moje prijateljice...
I na kraju, sve ono što jesam, ne bi bilo ništa... Bez druge, bolje polovice mene. Moje ljubavi. Mog anđela. Ljubavi o kojoj sam dosad ispisivala stranice i stranice... I o kojoj ću ispisivati nova i nova poglavlja svog života...
Danas se oslobađam iz paukove mreže... Lome se tanke niti Tuge i Očaja, Tjeskobe i Žaljenja...
Širim svoja krila i letim... Konačno slobodna.
Letim u Nebo... Negdje daleko... Svom anđelu...
Post je objavljen 10.02.2007. u 23:50 sati.