Jeka tisine
subota, 24.02.2007.
24. veljače
Noćas mi je srcem prostrujao neki neobičan osjećaj... Nimalo nalik svemu što sam dosad osjećala... Nimalo nalik svemu što sam dosad poznavala.
Pitat ćeš me je li to dobro ili loše, znam... Ni jedno, ni drugo... Samo nešto novo... Otkrivam toliko stvari istodobno... Jučer... Bio je to jedan od najljepših dana u mojem životu... Naš mali piknik i rođendanska torta , tvoji poljupci pod osvjetljenjem nebeskih zvijezda i svijeća... Nešto najljepše što je itko ikad za mene učinio... Hvala ti... Hvala ti na još jednom dijelu naše bajke, hvala ti što postojiš i što me voliš... Hvala ti na svemu... Jučer je, kao i uvijek kad sam s tobom, ostao još jedan prekrasan dan zauvijek urezan u moje sjećanje i u moje srce...
Danas... Jutro sam provela u savršenom miru, u jednom malom vinogradu pomažući roditeljima... Ima nešto u smirenosti tog mjesta, moram priznati, jednog od meni najdražih prostora... Ljubav za te brežuljke, za šume, redove trsova i zrele, pune grozdove vjerojatno mi je u krvi...
Nekako sam razmišljala o svemu što se dogodilo u zadnjih 5 mjeseci... I pogledala sam sebe, nas, sve ono što smo bili i što jesmo... Shvaćaš li da nisam više cura u koju si se zaljubio??? Ponekad se pitam... U početku si me samo htio spasiti, učiniti me sretnom... Polako jačam i osjećam da mrak u meni uzmiče... Ali... Toliko me zbunjuju ta pitanja... Zapravo, u ovom trenu više me zbunjuje odsustvo pitanja... O sebi kao da znam najmanje dosad, ali ne pitam se više tko sam... Druga polovica tebe, anđele, to je moj odgovor. Zašto sam tu??? Da te volim, da te usrećim...Moj put??? Ne postoji moj put, postoji samo naš...
I stara ja vjerojatno bi se bojala ovih odgovora, bojala bi se što je toliko vezana uz jednu osobu, no ne i ja danas... Iz nekog neobjašnjivog razloga osjećam samo mir i ljubav koja me obuzima...
Po prvi puta ne bojim se budućnosti. Prošlost postaje nebitna. I to što bi se sve moje nade mogle toliko lako srušiti, ako jednom odeš... Ne plaši me to jer želim samo tvoju sreću...
Ne bojim se... Po prvi puta sam pogledala u budućnost i donijela jednu odluku. Možda sam noćas definirala svoj životni put. Uvijek me bilo strah neuspjeha, no više ne...
Ne znam što je drukčije, no nešto jest...
Po prvi puta posve sigurna u sebe... Posve sigurna u nas.
Volim te. I više me to ne zbunjuje... Nije to više ljubav koja bukti i naglo izgara da bi se na kraju ugasila... Ne... To je vječni plamen koji gori... Koji se nikad neće ugasiti, znam to...
Volim te. Beskrajno. Jer moja si prva, najveća i vječna ljubav.
SRETNIH TI 5 MJESECI ŠTO SMO IH PROVELI ZAJEDNO, ANĐELE MOJ... HVALA TI.
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.