Noćas mi je srcem prostrujao neki neobičan osjećaj... Nimalo nalik svemu što sam dosad osjećala... Nimalo nalik svemu što sam dosad poznavala.
Pitat ćeš me je li to dobro ili loše, znam... Ni jedno, ni drugo... Samo nešto novo... Otkrivam toliko stvari istodobno... Jučer... Bio je to jedan od najljepših dana u mojem životu... Naš mali piknik i rođendanska torta , tvoji poljupci pod osvjetljenjem nebeskih zvijezda i svijeća... Nešto najljepše što je itko ikad za mene učinio... Hvala ti... Hvala ti na još jednom dijelu naše bajke, hvala ti što postojiš i što me voliš... Hvala ti na svemu... Jučer je, kao i uvijek kad sam s tobom, ostao još jedan prekrasan dan zauvijek urezan u moje sjećanje i u moje srce...
Danas... Jutro sam provela u savršenom miru, u jednom malom vinogradu pomažući roditeljima... Ima nešto u smirenosti tog mjesta, moram priznati, jednog od meni najdražih prostora... Ljubav za te brežuljke, za šume, redove trsova i zrele, pune grozdove vjerojatno mi je u krvi...
Nekako sam razmišljala o svemu što se dogodilo u zadnjih 5 mjeseci... I pogledala sam sebe, nas, sve ono što smo bili i što jesmo... Shvaćaš li da nisam više cura u koju si se zaljubio??? Ponekad se pitam... U početku si me samo htio spasiti, učiniti me sretnom... Polako jačam i osjećam da mrak u meni uzmiče... Ali... Toliko me zbunjuju ta pitanja... Zapravo, u ovom trenu više me zbunjuje odsustvo pitanja... O sebi kao da znam najmanje dosad, ali ne pitam se više tko sam... Druga polovica tebe, anđele, to je moj odgovor. Zašto sam tu??? Da te volim, da te usrećim...Moj put??? Ne postoji moj put, postoji samo naš...
I stara ja vjerojatno bi se bojala ovih odgovora, bojala bi se što je toliko vezana uz jednu osobu, no ne i ja danas... Iz nekog neobjašnjivog razloga osjećam samo mir i ljubav koja me obuzima...
Po prvi puta ne bojim se budućnosti. Prošlost postaje nebitna. I to što bi se sve moje nade mogle toliko lako srušiti, ako jednom odeš... Ne plaši me to jer želim samo tvoju sreću...
Ne bojim se... Po prvi puta sam pogledala u budućnost i donijela jednu odluku. Možda sam noćas definirala svoj životni put. Uvijek me bilo strah neuspjeha, no više ne...
Ne znam što je drukčije, no nešto jest...
Po prvi puta posve sigurna u sebe... Posve sigurna u nas.
Volim te. I više me to ne zbunjuje... Nije to više ljubav koja bukti i naglo izgara da bi se na kraju ugasila... Ne... To je vječni plamen koji gori... Koji se nikad neće ugasiti, znam to...
Volim te. Beskrajno. Jer moja si prva, najveća i vječna ljubav.
SRETNIH TI 5 MJESECI ŠTO SMO IH PROVELI ZAJEDNO, ANĐELE MOJ... HVALA TI.
Post je objavljen 24.02.2007. u 23:56 sati.