Jeka tisine
utorak, 20.02.2007.
20. veljače
Ponovo za svojom tipkovnicom, no noćas bez riječi koje bih napisala... Toliko je osjećaja, a ipak... Nemam riječi za sve to... Nebi bile one prave.
Konačno osjećam potpuni mir, a ipak... Toliko je tu čežnje, anđele... Toliko mi nedostaješ i toliko mi trebaš... Neopisivo. Nedostaješ mi... Na posve nov način. Svjesna sam da si zauvijek sa mnom, da si dio mene, i znam da noćas ću te opet sresti s one strane Snova... Ali... Nedostaju mi tvoji poljupci. Stvarni. Nedostaje mi onaj osjećaj koji imam u tvom zagrljaju, nedostaje mi tvoja toplina... Mogla bih stvoriti iluziju tebe sad tu kraj sebe, oživiti tvoju sliku iz sjećanja... Ali ne želim to.
Možda bi bilo lakše... Ali to nebi bio ti... Bila bi to samo varka kojom bi se tješila... Ipak, kad sklopim oči prvo što vidim je smiješak mog anđela... Pokušam ponekad vratiti tvoje poljupce u sjećanju i uspije mi uhvatiti dijelić tog osjećaja...
Ali... Svejedno mi nedostaješ... Želim te osjetiti uz sebe... Danas mi je ona ulica u gradu ponovo mirisala na tebe... Dok sam šetala kroz nju u vrevi karnevalskih maski, igri boja oko mene... Maknula sam masku na tom maskenbalu. Dopustila sam svijetu da vidi moje pravo lice... Samo što... Ipak to nisam bila samo ja... Nosila sam dio tebe uvijek u svom srcu... Nisam bila sama... Mislim da to nikad više i neću biti...
Oko mene bilo je toliko smijeha... Šarenila... U meni toliko sjete i čežnje... Ali i taj mir, ljubav koja sve prožima, ljubav koja mi je šaputala da i ti osjećaš to isto...
Nedostajao si mi, jedini, možda i najviše u ovo zadnje vrijeme... Ali uopće nisam osjetila potrebu za suzama, za bilo kakvim olakšanjem... Nosila sam sve te osjećaje u svom srcu, bilo ih je toliko puno, no uopće nisam imala osjećaj da će mi srce puknuti, kao dosad... Imala sam osjećaj da se odjednom povećalo, da se ljubav koju osjećam povećala (još jednom u beskraj) ali da je mogu osjetiti još puno, puno više... I osjećala sam je, tu ljubav, kako raste u meni...
I samo to mi je bilo bitno... Zaboravila sam na sve ono teško... Zaboravila sam na svu bol zbog toga što smo tako daleko...
Nedostaješ mi i sad, anđele, neću to poricati... Što te više volim, više te i trebam...
Ali... Ne osjećam težinu više zbog sveg tog iščekivanja... Osjećam radost... Jer ćemo uskoro biti zajedno i voljeti se u beskraj...
I osjećam radost jer ću te noćas još jednom posjetiti u snovima...
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.