Ponovo za svojom tipkovnicom, no noćas bez riječi koje bih napisala... Toliko je osjećaja, a ipak... Nemam riječi za sve to... Nebi bile one prave.
Konačno osjećam potpuni mir, a ipak... Toliko je tu čežnje, anđele... Toliko mi nedostaješ i toliko mi trebaš... Neopisivo. Nedostaješ mi... Na posve nov način. Svjesna sam da si zauvijek sa mnom, da si dio mene, i znam da noćas ću te opet sresti s one strane Snova... Ali... Nedostaju mi tvoji poljupci. Stvarni. Nedostaje mi onaj osjećaj koji imam u tvom zagrljaju, nedostaje mi tvoja toplina... Mogla bih stvoriti iluziju tebe sad tu kraj sebe, oživiti tvoju sliku iz sjećanja... Ali ne želim to.
Možda bi bilo lakše... Ali to nebi bio ti... Bila bi to samo varka kojom bi se tješila... Ipak, kad sklopim oči prvo što vidim je smiješak mog anđela... Pokušam ponekad vratiti tvoje poljupce u sjećanju i uspije mi uhvatiti dijelić tog osjećaja...
Ali... Svejedno mi nedostaješ... Želim te osjetiti uz sebe... Danas mi je ona ulica u gradu ponovo mirisala na tebe... Dok sam šetala kroz nju u vrevi karnevalskih maski, igri boja oko mene... Maknula sam masku na tom maskenbalu. Dopustila sam svijetu da vidi moje pravo lice... Samo što... Ipak to nisam bila samo ja... Nosila sam dio tebe uvijek u svom srcu... Nisam bila sama... Mislim da to nikad više i neću biti...
Oko mene bilo je toliko smijeha... Šarenila... U meni toliko sjete i čežnje... Ali i taj mir, ljubav koja sve prožima, ljubav koja mi je šaputala da i ti osjećaš to isto...
Nedostajao si mi, jedini, možda i najviše u ovo zadnje vrijeme... Ali uopće nisam osjetila potrebu za suzama, za bilo kakvim olakšanjem... Nosila sam sve te osjećaje u svom srcu, bilo ih je toliko puno, no uopće nisam imala osjećaj da će mi srce puknuti, kao dosad... Imala sam osjećaj da se odjednom povećalo, da se ljubav koju osjećam povećala (još jednom u beskraj) ali da je mogu osjetiti još puno, puno više... I osjećala sam je, tu ljubav, kako raste u meni...
I samo to mi je bilo bitno... Zaboravila sam na sve ono teško... Zaboravila sam na svu bol zbog toga što smo tako daleko...
Nedostaješ mi i sad, anđele, neću to poricati... Što te više volim, više te i trebam...
Ali... Ne osjećam težinu više zbog sveg tog iščekivanja... Osjećam radost... Jer ćemo uskoro biti zajedno i voljeti se u beskraj...
I osjećam radost jer ću te noćas još jednom posjetiti u snovima...
Post je objavljen 20.02.2007. u 22:17 sati.