Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma (bio je 17. rujan, kraj jednog kišnog ljeta...) stavila sam smiješak na jedno umorno lice, bila je to tek maska, uvod u sve ono što će se promijeniti nakon toga... Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma, počeo je moj oporavak, moj put iz strane mraka u stranu svjetla. Moj prvi korak.
Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma, Nebo mi je poslalo anđela. Anđela da bude tu uz mene, da pazi na mene, da bude moja nada, moja snaga... Ali isto to Nebo dalo mi je zadatak... I moj anđeo... Trebao je ljubav, trebao je pažnju, ista traganja i čežnje gorjeli su u našim dušama...
Dvije duše, već izmučene od traženja, tuga i razočaranja. Možda i početak sumnji da ljubav uopće postoji, snovi se tope poput prozirnih ledenih stakalaca na prvim zrakama proljeća...
U tom trenu za mene je postojala samo borba s mrakom u meni, ishod je bio neizvjestan, a ulozi visoki... Ili jedan korak blže svjetu, mrvicu bliže zvijezdama... Ili će onaj mali ugarak svjetlosti koji je ostao u meni zauvijek ugasiti...
Mislio si da sam tužna, anđele, i želio si mi pomoći... I ja sam prepoznala tugu u tebi... Tih dana padala je kiša... Uvijek će mi ostati u sjećanju kad si rekao da kad pada kiša, to se prolijevaju neproplakane suze... I da bi te suze bile tvoje, stalno bi kišilo... Koliko si ti htio pomoći meni, toliko sam i ja željela tebi... Jer znala sam da ne zaslužuješ tugu... Ne ti, anđele...
No od početka postojala je i neka nit... Vodila nas je jedno prema drugom, vezala nas snažno i gotovo nerazriješivo... Možda sudbina, možda slučaj, ne znam što nas je dovelo zajedno...
Te večeri nisam ni trebala biti tamo. A bila sam. I naišla sam na tebe, osobu koja mi sad beskonačno puno znači. Moju jedinu ljubav. Mog anđela.
Sjećanja te prve večeri upoznavanja su nejasna... Znam da sam u tvojim riječima prepoznala neku toplinu... Neku posebnost... Ne znam... No u prvoj slici tebe prvo sam zamijetila te tvoje tužne oči... I danas mi ponekad djeluju tužno... Ponekad čak i kad se smiješiš, no najčešće na našem rastanku...
Tjedan dana nakon što smo se upoznali počela je naša priča... Počela se stvarati jedna ljubav, jedna bajka... Počeo si mi značiti više od svega što mi je dotad značilo...
A sad... Sad smo jedno, anđele... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo... Jedno u ljubavi.
Ljubavi koja je rasla, isprva malena i nježna da bi se razvila u nešto čemu danas ne znam odrediti granice... Povezanosti zbog koje više i ne znam gdje ja prestajem, a gdje ti počinješ. Nije mi ni bitno, jer dijelimo isto srce i dušu... Sve ono što jesmo, što smo ikad bilo i što ćemo ikad biti ispreplelo se i stopilo u jedno... Otad do vječnosti postoji samo jedan put- put ljubavi. Put kojim želim krenuti s tobom. S tobom sam naučila što znači sreća... Hvala ti na svemu ovom vremenu...
Post je objavljen 17.02.2007. u 23:39 sati.