Jeka tisine
subota, 17.02.2007.
17. veljače
Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma (bio je 17. rujan, kraj jednog kišnog ljeta...) stavila sam smiješak na jedno umorno lice, bila je to tek maska, uvod u sve ono što će se promijeniti nakon toga... Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma, počeo je moj oporavak, moj put iz strane mraka u stranu svjetla. Moj prvi korak.
Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma, Nebo mi je poslalo anđela. Anđela da bude tu uz mene, da pazi na mene, da bude moja nada, moja snaga... Ali isto to Nebo dalo mi je zadatak... I moj anđeo... Trebao je ljubav, trebao je pažnju, ista traganja i čežnje gorjeli su u našim dušama...
Dvije duše, već izmučene od traženja, tuga i razočaranja. Možda i početak sumnji da ljubav uopće postoji, snovi se tope poput prozirnih ledenih stakalaca na prvim zrakama proljeća...
U tom trenu za mene je postojala samo borba s mrakom u meni, ishod je bio neizvjestan, a ulozi visoki... Ili jedan korak blže svjetu, mrvicu bliže zvijezdama... Ili će onaj mali ugarak svjetlosti koji je ostao u meni zauvijek ugasiti...
Mislio si da sam tužna, anđele, i želio si mi pomoći... I ja sam prepoznala tugu u tebi... Tih dana padala je kiša... Uvijek će mi ostati u sjećanju kad si rekao da kad pada kiša, to se prolijevaju neproplakane suze... I da bi te suze bile tvoje, stalno bi kišilo... Koliko si ti htio pomoći meni, toliko sam i ja željela tebi... Jer znala sam da ne zaslužuješ tugu... Ne ti, anđele...
No od početka postojala je i neka nit... Vodila nas je jedno prema drugom, vezala nas snažno i gotovo nerazriješivo... Možda sudbina, možda slučaj, ne znam što nas je dovelo zajedno...
Te večeri nisam ni trebala biti tamo. A bila sam. I naišla sam na tebe, osobu koja mi sad beskonačno puno znači. Moju jedinu ljubav. Mog anđela.
Sjećanja te prve večeri upoznavanja su nejasna... Znam da sam u tvojim riječima prepoznala neku toplinu... Neku posebnost... Ne znam... No u prvoj slici tebe prvo sam zamijetila te tvoje tužne oči... I danas mi ponekad djeluju tužno... Ponekad čak i kad se smiješiš, no najčešće na našem rastanku...
Tjedan dana nakon što smo se upoznali počela je naša priča... Počela se stvarati jedna ljubav, jedna bajka... Počeo si mi značiti više od svega što mi je dotad značilo...
A sad... Sad smo jedno, anđele... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo... Jedno u ljubavi.
Ljubavi koja je rasla, isprva malena i nježna da bi se razvila u nešto čemu danas ne znam odrediti granice... Povezanosti zbog koje više i ne znam gdje ja prestajem, a gdje ti počinješ. Nije mi ni bitno, jer dijelimo isto srce i dušu... Sve ono što jesmo, što smo ikad bilo i što ćemo ikad biti ispreplelo se i stopilo u jedno... Otad do vječnosti postoji samo jedan put- put ljubavi. Put kojim želim krenuti s tobom. S tobom sam naučila što znači sreća... Hvala ti na svemu ovom vremenu...
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.