Oprostite mi, prijatelji moji, jer me dugo nije bilo... Imala sam nekoliko izazova pred sobom, koji su sad iza mene, i oči su mi uprte u nove...
I tako, evo me ponovo, da u dnevnike jedne ljubavi pribilježim nove riječi. Čini mi se kao da je prošlo cijelo tisućljeće otkad sam posljednji put pokušala svoje misli i osjećaje prevesti u riječi... A tek sam nekoliko dana starija... Ipak, nešto se promijenilo u meni. Ljubav koju osjećam povećala se... I ljubav koju želim pružiti...
Osjećam se poput druge osobe. Ne one koja je pisala one zadnje riječi... Ne znam...
Ponovo bure i zatišja... A na kraju, opet mi je samo ljubav ostala...
Ne znam... Kao da sad ne uspijevam sklopiti nešto razumno i suvislo... Riječi bježe... Pitam se što li to pokušavam uhvatiti riječima. Ljubav ne mogu. Prevelika je da bih i pokušavala nešto takvo.
Zadnjih nekoliko dana... Bili su to dani koje sam provela u ljubavi, ali ne i samo u ljubavi, već i u preispitivanju vlastitog puta. U posljednje vrijeme kao da sve ono što mi je nekad značilo gubi ono značenje pred velikim osjećajima u srcu...
Više nisam sigurna ni u jedan djelić i one maglovite ideje o vlastitoj budućnosti. Jedino što znam je da svoju budućnost želim izgraditi sa jednim anđelom...
Pomalo postajem svjesna svojih zabluda i grešaka u prošlosti. Ne žalim ni za čim. Jer, i greške su me dovele na ovo mjesto na kojem sam sada... Imam osjećaj da sam na raskršću... Puteva koji se ukrštavaju je toliko... Izgubljena sam. Neki mi obećavaju ispunjenje svih mojih davnih želja... A neki, više stazice kojima su rijetki prošli, nude samo neizvjesnost no... Imam osjećaj da me na kraju čeka nešto lijepo...
Želim krenuti samo jednim putem... Putem Ljubavi... Sa svojim anđelom uz sebe... Putevima kojim još nitko nije kročio.
Zapravo sam sigurna koji je moj put i moj cilj... Želim voljeti... Želim pružati svu ljubav, nježnost, pažnju i razumjevanje mom najdražem...
(Ponovo mi nedostaješ.)
U subotu ujutro napisala sam nekoliko riječi... Na zadnju stranu moje bilježnice u školi...
(Davidu.)
Buđenje je mirisalo na tebe... Kao da me istrgnulo iz nekog drugog svijeta, našeg sna... U mraku mogla sam zamisliti da si uz mene... Da se budim do tebe... Gledam te kako spavaš... Kako se smiješiš u snu... Dati ti jedan poljubac... Dok prve jutarnje zrake i sjene još uvijek igraju svoju igru na tvom licu... Zamišljam.
Čvrsto privijam jastuk k sebi i dajem mu jedan poljubac za dobro jutro... Poljubac koji toliko želim dati tebi... Ti sad negdje spavaš, anđele moj... Počinje još jedan dan bez tebe.
Još uvijek te osjećam tu.
Ponovo taj osjećaj prisutnosti... Buđenje je mirisalo na tebe... Bijela sportska majica koja me obavijala dok sam spavala i čarape koje si mi dao jučer... Mirišu na tebe... Na tvoju kožu... Mirišu na tvoje nježnosti.
Kao da si tu, anđele, a znam da nisi.
Uz tu spoznaju pronalazi me i sjeta, pa šapnem jastuku, još uvijek u mom zagrljaju: "Volim te, ljubavi..."...
Vraćanje u stvarni život i svijet toliko je teško... Želim ostati u Snu Ljubavi... Nedostaješ mi...
Želim gledati kako sad dišeš u snu i ljubiti ti usnule oči... Samo još malo... Još trenutak želim ostati u toj iluziji i toplini... Onaj svijet izvan naših malih svemira tako je hladan...
Buđenje... Ovo buđenje miriše na tebe...
(...)
I jučer... Ponovo jedan dan... Gotovo začaran, zauvijek će ostati u mom sjećanju kao još jedan dio bajke... Koliko je tebe zaprepastilo kad si shvatio kolika je tvoja ljubav za me, toliko je to navelo i mene na razmišljanje...
I shvatih... Da više nema granica tom osjećaju... Da prožima cijelo moje biće i sve ono što radim... I da više ne znam... Gdje prestajem ja i gdje počinješ ti...
Samo dvije duše, zauvijek jedno...
Kad malo čitam riječi koje sam upravo napisala... Shvaćam da točno znam što želim... Kojim putem želim krenuti i ne samo to... Kojim sam putem već krenula...
Jedino što želim je činiti te sretnim, anđele...
Post je objavljen 05.02.2007. u 19:49 sati.