Jeka tisine
ponedjeljak, 05.02.2007.
ŠTO SE OVIH DANA DOGAĐALO U MISLIMA JEDNE ATHROPE...
Oprostite mi, prijatelji moji, jer me dugo nije bilo... Imala sam nekoliko izazova pred sobom, koji su sad iza mene, i oči su mi uprte u nove...
I tako, evo me ponovo, da u dnevnike jedne ljubavi pribilježim nove riječi. Čini mi se kao da je prošlo cijelo tisućljeće otkad sam posljednji put pokušala svoje misli i osjećaje prevesti u riječi... A tek sam nekoliko dana starija... Ipak, nešto se promijenilo u meni. Ljubav koju osjećam povećala se... I ljubav koju želim pružiti...
Osjećam se poput druge osobe. Ne one koja je pisala one zadnje riječi... Ne znam...
Ponovo bure i zatišja... A na kraju, opet mi je samo ljubav ostala...
Ne znam... Kao da sad ne uspijevam sklopiti nešto razumno i suvislo... Riječi bježe... Pitam se što li to pokušavam uhvatiti riječima. Ljubav ne mogu. Prevelika je da bih i pokušavala nešto takvo.
Zadnjih nekoliko dana... Bili su to dani koje sam provela u ljubavi, ali ne i samo u ljubavi, već i u preispitivanju vlastitog puta. U posljednje vrijeme kao da sve ono što mi je nekad značilo gubi ono značenje pred velikim osjećajima u srcu...
Više nisam sigurna ni u jedan djelić i one maglovite ideje o vlastitoj budućnosti. Jedino što znam je da svoju budućnost želim izgraditi sa jednim anđelom...
Pomalo postajem svjesna svojih zabluda i grešaka u prošlosti. Ne žalim ni za čim. Jer, i greške su me dovele na ovo mjesto na kojem sam sada... Imam osjećaj da sam na raskršću... Puteva koji se ukrštavaju je toliko... Izgubljena sam. Neki mi obećavaju ispunjenje svih mojih davnih želja... A neki, više stazice kojima su rijetki prošli, nude samo neizvjesnost no... Imam osjećaj da me na kraju čeka nešto lijepo...
Želim krenuti samo jednim putem... Putem Ljubavi... Sa svojim anđelom uz sebe... Putevima kojim još nitko nije kročio.
Zapravo sam sigurna koji je moj put i moj cilj... Želim voljeti... Želim pružati svu ljubav, nježnost, pažnju i razumjevanje mom najdražem...
(Ponovo mi nedostaješ.)
U subotu ujutro napisala sam nekoliko riječi... Na zadnju stranu moje bilježnice u školi...
(Davidu.)
Buđenje je mirisalo na tebe... Kao da me istrgnulo iz nekog drugog svijeta, našeg sna... U mraku mogla sam zamisliti da si uz mene... Da se budim do tebe... Gledam te kako spavaš... Kako se smiješiš u snu... Dati ti jedan poljubac... Dok prve jutarnje zrake i sjene još uvijek igraju svoju igru na tvom licu... Zamišljam.
Čvrsto privijam jastuk k sebi i dajem mu jedan poljubac za dobro jutro... Poljubac koji toliko želim dati tebi... Ti sad negdje spavaš, anđele moj... Počinje još jedan dan bez tebe.
Još uvijek te osjećam tu.
Ponovo taj osjećaj prisutnosti... Buđenje je mirisalo na tebe... Bijela sportska majica koja me obavijala dok sam spavala i čarape koje si mi dao jučer... Mirišu na tebe... Na tvoju kožu... Mirišu na tvoje nježnosti.
Kao da si tu, anđele, a znam da nisi.
Uz tu spoznaju pronalazi me i sjeta, pa šapnem jastuku, još uvijek u mom zagrljaju: "Volim te, ljubavi..."...
Vraćanje u stvarni život i svijet toliko je teško... Želim ostati u Snu Ljubavi... Nedostaješ mi...
Želim gledati kako sad dišeš u snu i ljubiti ti usnule oči... Samo još malo... Još trenutak želim ostati u toj iluziji i toplini... Onaj svijet izvan naših malih svemira tako je hladan...
Buđenje... Ovo buđenje miriše na tebe...
(...)
I jučer... Ponovo jedan dan... Gotovo začaran, zauvijek će ostati u mom sjećanju kao još jedan dio bajke... Koliko je tebe zaprepastilo kad si shvatio kolika je tvoja ljubav za me, toliko je to navelo i mene na razmišljanje...
I shvatih... Da više nema granica tom osjećaju... Da prožima cijelo moje biće i sve ono što radim... I da više ne znam... Gdje prestajem ja i gdje počinješ ti...
Samo dvije duše, zauvijek jedno...
Kad malo čitam riječi koje sam upravo napisala... Shvaćam da točno znam što želim... Kojim putem želim krenuti i ne samo to... Kojim sam putem već krenula...
Jedino što želim je činiti te sretnim, anđele...
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.