Ležim u krevetu i kroz prozor gledam u svoj mali komadić neba... Buđenje je bilo tek... Otvaranje očiju, prvo što vidim je zvjezdani sjaj dok se počinjem privikavati na mrak. Prva misao ipak ide mom anđelu, a prati je neki posve nov, neobičan, ali neopisivo lijep osjećaj... Čvrsto obgrlim jastuk i pošaljem ti prvi poljubac u novom danu. Rijeka ljubavi navire u meni.
Istodobno s tim trenom u mislima mi zaječi jedna spoznaja i ja privijam jastuk još čvršće k sebi (tako bih te sad voljela zagrliti) dok u očima osjećam suze, ne one gorke, suze žalosti, već suze iskrene sreće i... Još jednom počinjem shvaćati kakvu je važnost imao jučerašnji dan.
Prvi svjestan tren kojega se sjećam nakon izgovorenih riječi bio je na malom, kamenom mostiću podno dvorca Trakošćana... Rijeka pod njm je tekla čas nemirno, prelazeći preko kamenja i čineći male slapiće, dok se malo dalje lijeno vukla, posve smirena. Poput našeg života tekla je ta mala riječica, a ja sam se pitala kuda će nas dalje odvesti... Počinjemo shvaćati... Možda su mi misli bile u potpunom kaosu, možda sam izgledala posve zbunjeno, ali srce je točno znalo kakvo obećanje je dalo... Srce se vezalo na bezuvjetnu ljubav, na vjernost i pažnju... Srce je znalo kakvo ti obećanje daje, znalo je težinu svega... Ipak, nije oklijevalo. Ni na tren.
Isto tako, kao da si i ti bio vođen tom ljubavi, možda igračka osjećaja u onom trenu. Dozvolio si da te ponese Rijeka ljubavi, zaboravio si na razum, na sve što nam je priječilo sreću... I na onom mostu, i ti si shvatio... Sve se promijenilo, jedna ljubav počela se razvijati, cvasti...
Je li baš tako moralo biti???
Dali smo si to obećanje, no tako lako, kao da su nam srca od početka iščekivala baš taj tren... Je li negdje, u knjizi našeg života, bilo zapisano da će biti tako??? Jesu li se u tom trenu dvije naše životne niti još jače uplele u jednu???
Možda i jesmo ludi... Ali ipak je ovo vrijeme ludih...
Možda još uvijek ne shvaćamo sav teret i odgovornosti koji smo preuzeli na sebe opijeni svim onim lijepim i slatkom pjesmom ljubavi...
U glavi sad bruji tisuću misli, dok je srce posve mirno i zna točno što i kome želi... Kuca za tebe, slušam taj ritam i u njemu osjećam nježnost, ali i toliko puno čežnje... Trebam te sad, anđele moj... Znam da si dušom tu, no... Ali još malo i ponovo smo zajedno, ponovo smo jedno...
Ponovo krećemo nekim novim putevima i puštamo Rijeci života i ljubavi da nas nosi...
Gledao si me, a oči su ti poprimale zelenkasti sjaj, boju proljeća koje se budilo oko nas... U tim očima vidjeh tad samo ljubav... Klečao si ondje i sam nesvjestan riječi koje izgovaraš... Kao da te vodila neka tajanstvena sila, ista sila koja je i meni šapnula da ti si onaj pravi...
Pustili smo razum, mislili i osjećali samo srcima... Zagledah se u tvoj smješak, anđele...
Osjetila sam samo sreću i taj neobični novi osjećaj koji me prožimao... U tvojim mislima i srcu odvijala se ista predstava... I tad sam te poljubila, svog anđela, svog zaručnika... I dopustila da me, s tobom u zagrljaju ponese Rijeka ljubavi svojim tajanstvenim putovima...
U sjećanje na dan 11. veljače 2007.
Post je objavljen 12.02.2007. u 05:05 sati.