Jeka tisine
ponedjeljak, 12.02.2007.
RIJEKA LJUBAVI
Ležim u krevetu i kroz prozor gledam u svoj mali komadić neba... Buđenje je bilo tek... Otvaranje očiju, prvo što vidim je zvjezdani sjaj dok se počinjem privikavati na mrak. Prva misao ipak ide mom anđelu, a prati je neki posve nov, neobičan, ali neopisivo lijep osjećaj... Čvrsto obgrlim jastuk i pošaljem ti prvi poljubac u novom danu. Rijeka ljubavi navire u meni.
Istodobno s tim trenom u mislima mi zaječi jedna spoznaja i ja privijam jastuk još čvršće k sebi (tako bih te sad voljela zagrliti) dok u očima osjećam suze, ne one gorke, suze žalosti, već suze iskrene sreće i... Još jednom počinjem shvaćati kakvu je važnost imao jučerašnji dan.
Prvi svjestan tren kojega se sjećam nakon izgovorenih riječi bio je na malom, kamenom mostiću podno dvorca Trakošćana... Rijeka pod njm je tekla čas nemirno, prelazeći preko kamenja i čineći male slapiće, dok se malo dalje lijeno vukla, posve smirena. Poput našeg života tekla je ta mala riječica, a ja sam se pitala kuda će nas dalje odvesti... Počinjemo shvaćati... Možda su mi misli bile u potpunom kaosu, možda sam izgledala posve zbunjeno, ali srce je točno znalo kakvo obećanje je dalo... Srce se vezalo na bezuvjetnu ljubav, na vjernost i pažnju... Srce je znalo kakvo ti obećanje daje, znalo je težinu svega... Ipak, nije oklijevalo. Ni na tren.
Isto tako, kao da si i ti bio vođen tom ljubavi, možda igračka osjećaja u onom trenu. Dozvolio si da te ponese Rijeka ljubavi, zaboravio si na razum, na sve što nam je priječilo sreću... I na onom mostu, i ti si shvatio... Sve se promijenilo, jedna ljubav počela se razvijati, cvasti...
Je li baš tako moralo biti???
Dali smo si to obećanje, no tako lako, kao da su nam srca od početka iščekivala baš taj tren... Je li negdje, u knjizi našeg života, bilo zapisano da će biti tako??? Jesu li se u tom trenu dvije naše životne niti još jače uplele u jednu???
Možda i jesmo ludi... Ali ipak je ovo vrijeme ludih...
Možda još uvijek ne shvaćamo sav teret i odgovornosti koji smo preuzeli na sebe opijeni svim onim lijepim i slatkom pjesmom ljubavi...
U glavi sad bruji tisuću misli, dok je srce posve mirno i zna točno što i kome želi... Kuca za tebe, slušam taj ritam i u njemu osjećam nježnost, ali i toliko puno čežnje... Trebam te sad, anđele moj... Znam da si dušom tu, no... Ali još malo i ponovo smo zajedno, ponovo smo jedno...
Ponovo krećemo nekim novim putevima i puštamo Rijeci života i ljubavi da nas nosi...
Gledao si me, a oči su ti poprimale zelenkasti sjaj, boju proljeća koje se budilo oko nas... U tim očima vidjeh tad samo ljubav... Klečao si ondje i sam nesvjestan riječi koje izgovaraš... Kao da te vodila neka tajanstvena sila, ista sila koja je i meni šapnula da ti si onaj pravi...
Pustili smo razum, mislili i osjećali samo srcima... Zagledah se u tvoj smješak, anđele...
Osjetila sam samo sreću i taj neobični novi osjećaj koji me prožimao... U tvojim mislima i srcu odvijala se ista predstava... I tad sam te poljubila, svog anđela, svog zaručnika... I dopustila da me, s tobom u zagrljaju ponese Rijeka ljubavi svojim tajanstvenim putovima...
U sjećanje na dan 11. veljače 2007.
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.