(Ovo nije dio Dnevnika jedne ljubavi, već jedna priča koja se dogodila negdje na granici Jave i Snova. Ne očekujem da će je itko razumijeti, no to i nije bitno... Priče su ovdje da budu ispričane...)
Spremala sam se na još jedno putovanje misli, kad mi cijelim tijelom prođe drhtaj. Zatitram na tren poput suhog lista na nemirnom jesenjem vjetru, a zatim otvorim oči. Ležala sam na podu i gledala ukrase od školjki iznad sebe. U sobi neizrecivi mir, mirisu suhih ruža, kave i čežnje pridodah miris voska i vanilije. Svijećice koje su mirno izgarale davale su tek dovoljno svjetlosti da mi soba bude u polumraku. Voljela sam te plamičke, voljela sam njihovu toplinu i način na koji bi istjerali mrak iz te male prostorije. Noćas nije bilo zvijezda da pojačavaju tu svjetlost.
Mislima mi proleti spoznaja da nisam sama. I nisam bila, no noćas ne samo zbog svog anđela. U sobi neka druga prisutnost. Ona. Nije dolazila u posjete mjesecima već. Jesu li je danas privukle luči koje sam upalila ili taj tračak melankolije u mom srcu, ne znam. Potražih je pogledom po sobi, iako sam znala točno gdje ću je naći. Zagledah se u veliko zrcalo na ormaru , kosa mi je čak i na tom slabom osvjetljenju primala odsjaj rubina, opazih i umor u očima i nešto blijedila u licu. Čekala sam tako, usredotočena na igru crteža svjetlosti i sjenki te mojih vlastitih črčkarija na zidovima. Nisam morala čekati dugo, odraz preda mnom počeo je mijenjati oblik. Znala je koliko mrzim kad nosi moje obličje, možda ga je upravo zato preuzimala svaki put kad bi me posjetila. No, za razliku od mene, ona je bila lijepa. Njena koža bila je porculanska, gotovo prozirna, savršena, dok su joj usne bile crvene poput divljih trešanja u rano ljeto. Na njoj nije bilo mojih bezbrojnih mana, nije bilo mojih nesavršenosti ni ožiljaka koje sam nosila kao svoje znakove. Njena kosa bila je duga i spuštala joj se niz ramena u valovima. Oči su joj bile crne, toliko hladne i prazne. Za razliku od mene, koja sam nosila crnu majicu bez rukava i hlače od pidžame, ona je nosila dugu, ravnu bijelu haljinu koja je pratila linije njenog prozirnog tijela.
Nije govorila ništa. Za razliku od dana kad bi mi nosila komadiće tuge, noćas kao da je došla samo vidjeti me. Često bi nosila sumnje, ružna sjećanja, tjeskobu, boli, no danas me posjetila bez takvog dara.
Noćas me gledala nekako drukčije. Nasmiješila se gotovo prijateljski. Još uvijek bez riječi. Ni ja joj ne rekoh ništa, samo sam pokušala shvatiti zašto je došla baš noćas...
Dolazila je uvijek u danima najveće tuge, samo da bi je još više produbila. Kad sam nosila teret spremno ga je povećavala. Voljela je moje suze, kao da se hranila njima. Voljela je moju bol, uživala je u njoj. No bila je ondje, kao moja najvjernija pratiteljica čak i kad su me svi drugi ostavili i zaboravili. Mrzila sam je, iz svoga bića, a ipak, kao da mi je trebala...
Kad sam se othrvala mraku, svejedno je dolazila. Podsjećala me da tako lako mogu pasti, da je samo pitanje vremena kad ću pogriješiti i uništiti sve ono lijepo što sam izgradila. Jedna od mojih sablasti, iznoa i iznova se vraćala sve dok jedne zimske noći nije otišla. Nisam je vidjela otad... Sve do ovog trenutka.
Pogledah je još jednom i shvatih zašto je došla.
Noćas je priznala poraz. Noćas je priznala da sam bila jača nego što je mislila. Nije me slomila.
Još jednom sam pogledala u te prazne oči, kad je njezin lik počeo blijediti.
Tek tad progovorih. "Kuda odlaziš sad???".
"U Zaborav." odgovorila mi je. "Možda. Ova igra možda još nije završena."
Bile su to njene zadnje riječi prije nego što je izblijedila.
Dugo sam još gledala u zrcalo, tražila njen trag. Nije je više bilo. "Zbogom, Snovolovko"- prošaptah "i sretno ti bilo...".
Post je objavljen 27.02.2007. u 22:13 sati.