Jeka tisine
utorak, 27.02.2007.
27. veljače
(Ovo nije dio Dnevnika jedne ljubavi, već jedna priča koja se dogodila negdje na granici Jave i Snova. Ne očekujem da će je itko razumijeti, no to i nije bitno... Priče su ovdje da budu ispričane...)
Spremala sam se na još jedno putovanje misli, kad mi cijelim tijelom prođe drhtaj. Zatitram na tren poput suhog lista na nemirnom jesenjem vjetru, a zatim otvorim oči. Ležala sam na podu i gledala ukrase od školjki iznad sebe. U sobi neizrecivi mir, mirisu suhih ruža, kave i čežnje pridodah miris voska i vanilije. Svijećice koje su mirno izgarale davale su tek dovoljno svjetlosti da mi soba bude u polumraku. Voljela sam te plamičke, voljela sam njihovu toplinu i način na koji bi istjerali mrak iz te male prostorije. Noćas nije bilo zvijezda da pojačavaju tu svjetlost.
Mislima mi proleti spoznaja da nisam sama. I nisam bila, no noćas ne samo zbog svog anđela. U sobi neka druga prisutnost. Ona. Nije dolazila u posjete mjesecima već. Jesu li je danas privukle luči koje sam upalila ili taj tračak melankolije u mom srcu, ne znam. Potražih je pogledom po sobi, iako sam znala točno gdje ću je naći. Zagledah se u veliko zrcalo na ormaru , kosa mi je čak i na tom slabom osvjetljenju primala odsjaj rubina, opazih i umor u očima i nešto blijedila u licu. Čekala sam tako, usredotočena na igru crteža svjetlosti i sjenki te mojih vlastitih črčkarija na zidovima. Nisam morala čekati dugo, odraz preda mnom počeo je mijenjati oblik. Znala je koliko mrzim kad nosi moje obličje, možda ga je upravo zato preuzimala svaki put kad bi me posjetila. No, za razliku od mene, ona je bila lijepa. Njena koža bila je porculanska, gotovo prozirna, savršena, dok su joj usne bile crvene poput divljih trešanja u rano ljeto. Na njoj nije bilo mojih bezbrojnih mana, nije bilo mojih nesavršenosti ni ožiljaka koje sam nosila kao svoje znakove. Njena kosa bila je duga i spuštala joj se niz ramena u valovima. Oči su joj bile crne, toliko hladne i prazne. Za razliku od mene, koja sam nosila crnu majicu bez rukava i hlače od pidžame, ona je nosila dugu, ravnu bijelu haljinu koja je pratila linije njenog prozirnog tijela.
Nije govorila ništa. Za razliku od dana kad bi mi nosila komadiće tuge, noćas kao da je došla samo vidjeti me. Često bi nosila sumnje, ružna sjećanja, tjeskobu, boli, no danas me posjetila bez takvog dara.
Noćas me gledala nekako drukčije. Nasmiješila se gotovo prijateljski. Još uvijek bez riječi. Ni ja joj ne rekoh ništa, samo sam pokušala shvatiti zašto je došla baš noćas...
Dolazila je uvijek u danima najveće tuge, samo da bi je još više produbila. Kad sam nosila teret spremno ga je povećavala. Voljela je moje suze, kao da se hranila njima. Voljela je moju bol, uživala je u njoj. No bila je ondje, kao moja najvjernija pratiteljica čak i kad su me svi drugi ostavili i zaboravili. Mrzila sam je, iz svoga bića, a ipak, kao da mi je trebala...
Kad sam se othrvala mraku, svejedno je dolazila. Podsjećala me da tako lako mogu pasti, da je samo pitanje vremena kad ću pogriješiti i uništiti sve ono lijepo što sam izgradila. Jedna od mojih sablasti, iznoa i iznova se vraćala sve dok jedne zimske noći nije otišla. Nisam je vidjela otad... Sve do ovog trenutka.
Pogledah je još jednom i shvatih zašto je došla.
Noćas je priznala poraz. Noćas je priznala da sam bila jača nego što je mislila. Nije me slomila.
Još jednom sam pogledala u te prazne oči, kad je njezin lik počeo blijediti.
Tek tad progovorih. "Kuda odlaziš sad???".
"U Zaborav." odgovorila mi je. "Možda. Ova igra možda još nije završena."
Bile su to njene zadnje riječi prije nego što je izblijedila.
Dugo sam još gledala u zrcalo, tražila njen trag. Nije je više bilo. "Zbogom, Snovolovko"- prošaptah "i sretno ti bilo...".
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.