A eto, dobila sam i ja jedan zadaćić od blogerice Ultima notte... Potrudit ću se obaviti ga što bolje...
Dakle, Athropa... Ime je nastalo zato jer sam u početku željela biti apsolutna anonimka bez ikakve povezanosti s osobom koja sam bila u stvarnosti. To se kasnije promijenilo jer sam u riječima uplitatla sve više i više sebe, no u početku Athropa je bila zamišljena kao odvojena osoba od Marine, osobe iz stvarnosti... Na kraju su postale jedno, iako se posve drugačije osjećam kad nosim to ime... Osoba iz realnosti je dosta zatvorena i sramežljiva, vječito u snovima... Osoba koju ovdje poznajete spremna je uvijek govoriti o svojim osjećajima, spremna vam je pokazati svoju dušu u svojim riječima... Uvijek sam smatrala da je Athropa jači dio mene, kreativniji...
Zašto baš to ime??? Uvijek me očaravala grčka mitologija, njihovim pričama oduvijek sam se divila... Smatram da je to jedan prekrasan svijet, pun čarolije i mašte... Dugo me mučila ideja Sudbine, ideja predodređenosti svega. Ponekad mi se čini da je sve što se događa negdje već zapisano, tko zna, možda negdje u oblacima zlatnim slovima nebeskih zraka ili u plesu zvijezda na nebu... Dok u drugom trenu želim vjerovati da ja sam ta koja gradi svoj životni put, koja ispisuje stranice svog života... Zbog tih misli o sudbini uvijek sam voljela lik triju Suđenica, sestrara koje pletu, mjere i režu našu životnu nit- Kloto, Lahezis i Atropos. Moje ime nije ništa drugo nego modifikacija imena ove posljednje...
Naslov mog bloga... "Athropin mali kutak ili dnevnici jedne ljubavi"... Mislim da se smisao može iščitati iz naslova, kao i glavna tema i misao vodilja ovog bloga... No ovo nije originalni naslov, prvi naslov bio je "Još jedan blog", jer je to uistinu i bio još jedan blog u moru drugih, ni po čemu različit, blog jedne tinejdžerice koja je pisala više iz razloga da joj prođe vrijeme... U početku pisala sam o posve običnim stvarima koje su me tad zaokupljale, u biti, nisam ni željela pisati nešto osobnije. No svakom novom riječi koju sam ispisala ovo malo mjesto počelo mi je značiti više... Prvo sam započela jednu priču, koju neću i ne želim dovršiti jer sam u nju stavljala sav onaj unutarnji mrak kojeg sam osjećala. Zatim je uslijedila jedna kratka iluzija, privid zaljubljenosti, no danas uviđam da je to bilo više zbog te goleme unutrašnje praznine koja se tad krila u meni, nego iz iskrene ljubavi. Kad su se i ti snovi ugasili, uslijedilo je razočaranje, blog je promijenio naslov u "Ispovjesti jedne izmučene duše" i postao je tužan, sjetan... Moram priznati da je pisanje bila jedna od stvari koja mi je pomogla da prebrodim to razdoblje.
Pred sam početak jeseni odlučila sam krenuti prema svjetlu. Blog ponovno mijenja ime u "Athropin mali kutak", jer to je doista bilo moje malo, osobno utočište od svijeta. Zanimljivo je kad je naslov promijenjen, tek nekoliko sati prije nego što sam srela svog anđela, s prvim postom koji je obećavao moje prve korake prema svjetlu... Tog dana stavila sam smiješak... Nisam bila ni svjesna da se dogodilo nešto puno važnije, upoznala sam ljubav svog života.
Ovaj mali kutak doista mi puno znači. Jedno je od rijetkih mjesta u kojima se osjećam potpuno ugodno i sigurno, uz zagrljaj mojeg anđela, moju malu sobicu i jedan zamišljen svijet u kojem sam dugo boravila... Blog je često na granici sanjarenja, govori o osjećajima, osobito o ljubavi i svim njenim licima... Drugi dio naslova ("...ili dnevnici jedne ljubavi") pridodan je nedavno jer je ovo doista postao dnevnički zapis u kojem izražavam svu svoju ljubav za jednu posebnu osobu... Nažalost, kad mu nježnosti, poljupce i zagrljaje ne mogu uvijek dati, riječi su jedina utjeha, jedino što preostaje, ali i naša radost, lijepa sjećanja zauvijek sačuvana od zaborava. Ovaj mali kutak sad je posvećen Njemu, mojoj jedinoj i vječnoj ljubavi.
Ovaj zadatak prenosim dalje, neka ga sad ispune:
moj anđeo
lonely angel
bella
ahoy!!
tinch
Post je objavljen 28.02.2007. u 09:43 sati.