Jeka tisine
srijeda, 28.02.2007.
JEDAN MALI ZADATAK...
A eto, dobila sam i ja jedan zadaćić od blogerice Ultima notte... Potrudit ću se obaviti ga što bolje...
Dakle, Athropa... Ime je nastalo zato jer sam u početku željela biti apsolutna anonimka bez ikakve povezanosti s osobom koja sam bila u stvarnosti. To se kasnije promijenilo jer sam u riječima uplitatla sve više i više sebe, no u početku Athropa je bila zamišljena kao odvojena osoba od Marine, osobe iz stvarnosti... Na kraju su postale jedno, iako se posve drugačije osjećam kad nosim to ime... Osoba iz realnosti je dosta zatvorena i sramežljiva, vječito u snovima... Osoba koju ovdje poznajete spremna je uvijek govoriti o svojim osjećajima, spremna vam je pokazati svoju dušu u svojim riječima... Uvijek sam smatrala da je Athropa jači dio mene, kreativniji...
Zašto baš to ime??? Uvijek me očaravala grčka mitologija, njihovim pričama oduvijek sam se divila... Smatram da je to jedan prekrasan svijet, pun čarolije i mašte... Dugo me mučila ideja Sudbine, ideja predodređenosti svega. Ponekad mi se čini da je sve što se događa negdje već zapisano, tko zna, možda negdje u oblacima zlatnim slovima nebeskih zraka ili u plesu zvijezda na nebu... Dok u drugom trenu želim vjerovati da ja sam ta koja gradi svoj životni put, koja ispisuje stranice svog života... Zbog tih misli o sudbini uvijek sam voljela lik triju Suđenica, sestrara koje pletu, mjere i režu našu životnu nit- Kloto, Lahezis i Atropos. Moje ime nije ništa drugo nego modifikacija imena ove posljednje...
Naslov mog bloga... "Athropin mali kutak ili dnevnici jedne ljubavi"... Mislim da se smisao može iščitati iz naslova, kao i glavna tema i misao vodilja ovog bloga... No ovo nije originalni naslov, prvi naslov bio je "Još jedan blog", jer je to uistinu i bio još jedan blog u moru drugih, ni po čemu različit, blog jedne tinejdžerice koja je pisala više iz razloga da joj prođe vrijeme... U početku pisala sam o posve običnim stvarima koje su me tad zaokupljale, u biti, nisam ni željela pisati nešto osobnije. No svakom novom riječi koju sam ispisala ovo malo mjesto počelo mi je značiti više... Prvo sam započela jednu priču, koju neću i ne želim dovršiti jer sam u nju stavljala sav onaj unutarnji mrak kojeg sam osjećala. Zatim je uslijedila jedna kratka iluzija, privid zaljubljenosti, no danas uviđam da je to bilo više zbog te goleme unutrašnje praznine koja se tad krila u meni, nego iz iskrene ljubavi. Kad su se i ti snovi ugasili, uslijedilo je razočaranje, blog je promijenio naslov u "Ispovjesti jedne izmučene duše" i postao je tužan, sjetan... Moram priznati da je pisanje bila jedna od stvari koja mi je pomogla da prebrodim to razdoblje.
Pred sam početak jeseni odlučila sam krenuti prema svjetlu. Blog ponovno mijenja ime u "Athropin mali kutak", jer to je doista bilo moje malo, osobno utočište od svijeta. Zanimljivo je kad je naslov promijenjen, tek nekoliko sati prije nego što sam srela svog anđela, s prvim postom koji je obećavao moje prve korake prema svjetlu... Tog dana stavila sam smiješak... Nisam bila ni svjesna da se dogodilo nešto puno važnije, upoznala sam ljubav svog života.
Ovaj mali kutak doista mi puno znači. Jedno je od rijetkih mjesta u kojima se osjećam potpuno ugodno i sigurno, uz zagrljaj mojeg anđela, moju malu sobicu i jedan zamišljen svijet u kojem sam dugo boravila... Blog je često na granici sanjarenja, govori o osjećajima, osobito o ljubavi i svim njenim licima... Drugi dio naslova ("...ili dnevnici jedne ljubavi") pridodan je nedavno jer je ovo doista postao dnevnički zapis u kojem izražavam svu svoju ljubav za jednu posebnu osobu... Nažalost, kad mu nježnosti, poljupce i zagrljaje ne mogu uvijek dati, riječi su jedina utjeha, jedino što preostaje, ali i naša radost, lijepa sjećanja zauvijek sačuvana od zaborava. Ovaj mali kutak sad je posvećen Njemu, mojoj jedinoj i vječnoj ljubavi.
Ovaj zadatak prenosim dalje, neka ga sad ispune:
moj anđeo
lonely angel
bella
ahoy!!
tinch
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.