Miris suhih ruža, kave i toplog čaja od višnje širi se ovom malom prostorijom ispunjenom snovima... A ispod tih meni tako dragih i ugodnih mirisa krije se još nešto... Čežnja, toliko čežnje...
Jučer... Prvo Valentinovo koje sam ikada slavila i ispalo je ljepše i magičnije nego što sam i mogla zamisliti... A ima li nešto i ljepše od ljubavi, čiste, iskrene i beskrajne, ima li išta ljepše od toplog zagrljaja drage osobe, nježnih poljubaca i pogleda u tišini??? Ima li nešto ljepše od tih dviju riječi "Volim te" na usnama voljene osobe??? Mislim da nema...
Jučer smo moj anđeo i ja učinili jedno malo hodoćašće svim mjestima u gradu koja su nam nešto značila... Od mjesta na kojem smo se prvi put vidjeli... Kraj fontane, voda je ponovo plesala svoj ples, svjetla u njoj su žarila i činila privid plamena u vodi, a iznad nas zvijezde su se krijesile... Jedan plamen zabuktio nam je u duši, plamen ljubavi, pri sjećanju na sve što se bilo dosad... Krenuli smo, zajedno koracima koje smo prošli tako davno... (Koliko sam samo puta prelazila taj put sama, tražeći i najmanje datalje u sjećanju da mi smanje tu sjetu jer moj anđeo nije bio sa mnom...) Kroz park, ulicama grada prepunim mladih i zaljubljenih ljudi, no mi smo se razlikovali od sviju njih... U tom trenu nas dvoje postajali smo jedno, naše misli i osjećaji postali su vezani nekim tankim nitima... Riječi su bile suvišne...
Na Starom gradu gledali smo u tornjeve crkava i u grad koji je tonuo u sumraku baš kao one prve večeri... Zaustavili smo se kod našeg drveta... Plakalo je... Lilo je žute, ljepljive suze od tuge za nama i za svojim izgubljenim granama... Preplavila su me sjećanja i shvatila sam da sam te od početka voljela sve više i više, od tog prvog susreta koji je zauvijek ostavio trag na nama, od prvih riječi, prvih dodira i poljubaca... Možda je bilo suđeno, tko zna...
Ponovo sam se skrila u tvoj zagrljaj i poželjela da stane i da ostanemo tako... Zauvijek jedno do drugog... Zauvijek jedno.
Ponovo sam ostala opijena tim slatkim okusom ljubavi...
Shvatila sam... Volim te sve više... I čak i da želim, nikad više ne mogu voljeti nekog drugog... Zauvijek tvoja, anđele...
Bilo je tako lijepo... Naš san...
Sve do trenutka rastanka, ponovo hladnoća što para srce, ponovo... Kako dozvoliti dijelu sebe da ode toliko daleko??? Kako pustiti voljenu osobu da se vrati u svoj stvaran život, kako se istrgnuti iz topline tog zagrljaja znajući da ni on, moj anđeo, ne želi otići... Kad mu u očima vidim tugu i bol jednaku mojoj??? Kako prevladati sve to, dati taj posljednji poljubac prije rastanka??? Gledati u mraku kako odlazi i susprezati suze da ne poteku???
Zašto ljubav mora nositi i bol, ne znam... Možda bez nje nebi bila tako potpuna i tako lijepa... Što je ruža bez trnja???
A ipak, i u toj boli, i ljubav je rasla... I sigurnija u tu ljubav više nego ikad prije, čekam te, moj anđele... Oduvijek te čekam...
Čežnja u ovom trenu postaje gotovo materijalna... Ali s njom i ljubav... Osjećam je u svemu onom što jesam i znam- nisam i nikad više neću biti sama... Iako daleko, postoji moj anđeo, moja ljubav, osoba kojoj sam se zavjetovala na beskrajnu ljubav...
Post je objavljen 15.02.2007. u 22:30 sati.